Dobila je nagradu za tekst “Đuka: Drama o Đuki Mandić u 66 slika”, o majci Nikole Tesle.
– Nagrada „Branislav Nušić“ je svakako najveće priznanje koje sam dobila za svoj rad i to me čini naročito srećnom, osim činjenice da je, pored Sterijine, ova nagrada i najveće priznanje za dramsko stvaralaštvo u zemlji. Nezavisnost, integritet i zavrijeđeno poštovanje ljudi koji su odlučivali o dodjeli nagrade na anonimnom konkursu čini je još značajnijom, kako za mene lično, tako i u socijalno-istorijskom smislu. I pored svih problema sa kojima se suočava, Udruženje dramskih pisaca Srbije nastavlja da postoji. Smatram da je to institucija od ogromnog značaja za kulturni život Srbije, jer prati dramsko stvaralaštvo u zemlji i ističe i okuplja stvaraoce od sadašnjeg i budućeg značaja, bez obzira na njihovu popularnost. Uprkos stalnim obezvrjeđivanjima i pritiscima, kultura naše zemlje pokazuje svoju vitalnost i žilavost, a UDPS je pravi primjer toga. Zamišljam srpsku kulturu kao nasmijanog starca sa šeširom kako stoji iznad političke djece zaigrane u blatu i bez prevelikog napora drži svod plavog neba. Dok sam bila mlađa uznemiravao me je srpski kulturni egzodus, te trend pljuvačine na tradiciju po svaku cijenu, usiljeno i naprasno ljevičarenje bez dovoljno filozofije koja bi ga podržala, a u dramskom smislu – stvaranje bilbord dualiteta koji su proglašavani remek djelima – kao „Četnik u Mekdonaldsu“ ili „Miki Maus u Pećkoj patrijaršiji“. Ponosna sam što smatram da je “Drama o Đuki Mandić” iznad te vrste mitologika, iznad političkih i ostalih kvazi dvojnosti u službi uprošćavanja, relativizovanja i svođenja baš svega na pitko i lako varljivo. “Drama o Đuki Mandić” zahtijevala je ozbiljno istraživanje i promišljanje i pružila onoliko perspektiva koliko je dramatis persona, a čitaocima ostavila da iz sopstvenog korpusa saznanja i vjerovanja izvuku zaključak o odnosu prema drugom ljudskom biću, istoriji, tradiciji, veličini i žrtvovanju. Postoji jedna tema koju žiri nije istakao u obrazloženju nagrade, a koju lično smatram važnom – odbijanje da se bude žrtva. To mislim i o kulturi kojoj pripadam. Odbija da bude žrtva onih koji je se odriču i sada, sa četrdeset dvije, ne osjećam više nikakvu uznemirenost. Neke stvari su neuništive, ma šta ko mislio i pokušavao. Uvijek će biti ljudi koji čitaju, razmišljaju i razumiju. Hvala Bogu – kaže Milica za Srpskainfo.
“Ne može se živjeti od pozorišta”
Za sada ne postoje šanse da se drama “Đuka” uskoro nađe na repertoaru nekog pozorišta.
– Čisto sumnjam. Šanse uvijek postoje, ali iskreno, ne vjerujem da će neko postaviti dramu o Đuki na repertoar. Mnogo je tu faktora koji odlučuju o repertoarima, a čini mi se da najmanje od svih utiču neke čvrste repertoarske politike ili kvalitet ponuđenih djela. Uostalom, kao i na svim ostalim nivoima upravljanja oko nas. Malo je uzvišenih i misaonih, a mnogo više onih profanih i subjektivnih faktora. Uostalom, to nije ni bitno. Voljela bih da je vidim na daskama koje život znače, ali za mene je njena vrijednost potvrđena kroz odobravanje ljudi čije mišljenje veoma cijenim – navodi ona.
Vidim komediju i u opštini. I horor u domovima zdravlja. I tragediju u porodicama i školama.
Nekoliko njenih drama (“Magareće godine”, “I konje ubijaju, zar ne”, “Hiperbolični paraboloid”) su trenutno na repertoarima srpskih pozorišta, što govori o tome koliko je njen rad prepoznat i visoko cijenjen. Ipak se od pozorišta ne može živjeti.
– Ne. Ne može se živjeti od pozorišta, osim ako niste u njemu stalno zaposleni; pa čak i ako jeste, život vam neće biti materijalno izdašan kao npr. menadžerima stranih firmi. A i da bi se stalno zaposlili u pozorištima morate da imate neke kvalifikacije koje nemaju veze sa obrazovanjem, kvalitetom i uspjehom u branši, kao i na svim ostalim pozicijama u državnim preduzećima. Sremska Mitrovica ima pozorište, četiri ili čak pet školovanih dramaturga, ali oni se nisu kvalifikovali za posao dramaturga u pozorištu. Na primjer. Mislim da su pozorišta po manjim gradovima prava slika stanja u zemlji. Prođite Srbijom i pitajte ko radi u pozorištu, ko ne radi i zašto. U najmanju ruku ćete se odlično zabaviti. Ali, to uopšte nije bitno. Zgrade će se arčiti, ali duh je neuništiv. Trenutno, mnogo veće pozorište se dešava van dasaka – izašli smo iz forme – i činjenica da to vidim me čini profesionalcem i pozorišnikom. Vidim komediju i u opštini. I horor u domovima zdravlja. I tragediju u porodicama i školama. To su predstave koje osjećam – taj nivo je neuništiv. Tu katarzu niko ne može da mi uzme. Znate li šta je rekla Žaklin Du Pre kada su je pitali kako se osjeća što ne može da svira? Nasmijala se i rekla: “Mogu da slušam i osjećam”. Njeno sviranje nikad nije bilo u tehnici, nego u osjećaju. I ja sam pobornik tog stava. Osjećam nešto, vidim nešto – o tome pišem. To je profesija. To što sam shvatila da pozorište podrazumijeva lokalni nivo i interes. Kao i festivali. Možete da dovedete najbolju predstavu na svijetu u Pambukovicu i ona neće djelovati na te ljude kao njihova djeca koja se igraju mame i tate. Radila sam i kao selektor i vidjela „veličine“ u koje se kunu u svijetu; oni su nekada radili u bankama, a nedjeljom popravljaju stari bicikl. Nema vrijednosti ako je sami ne stvorite – govori Milica Konstantinović.
Doktorirala sa 28 godina
Imala je neobičnu situaciju sa djetetom, kojeg je uspješno izliječila. Da li je komplikovana porodična situacija u tim momentu uticala na njen rad?
– Komplikovana porodična situacija bila je slika svega onoga što se dešava u našoj zemlji i šire. Nemojte misliti da je moja situacija posebna niti da me čini posebnom. I te kako sam svjesna da sam samo kap u moru – uniformisani broj u drvenim klompama i sa lončetom u redu za blijedu čorbu. Osjećala sam se kao hrčak na točku, a od tog užasnog osjećaja spasla me je samo moja duhovna vertikala. Postoji ona fenomenalna studija Viktora Frankla depresivnog naslova: “Zašto se još niste ubili?” Možda djelimično opisuje taj osjećaj, ali samo djelimično, jer kada je patologija izolovana na logor ona je fizički odvojena od „normalnosti“, a kada je čine normalnom ona je teško vidljiva i odvojiva od života. Ali duhovna vertikala je nešto trajno, postojeće, toliko snažno da se, na nevjerovatne načine, opire svakoj vrsti mučenja i tlačenja. Nisam nijednog trenutka svog života sumnjala da će oni koje volim biti dobro. Zato što iza mene stoje godine studija, učenja, lišavanja i vjerovanja. Doktorirala sam sa dvadeset i osam godina, upoznala dramaturgiju, filozofiju, ljevicu i desnicu, istoriju i teoriju umjetnosti – i sve je to radilo za mene – zajedno sa mojom sigurnošću i vjerom da smo oni koje volim i ja jači od svega što će proći. Sve utiče na vaš rad. Čak i kada „ne radite“. Možda ste osoba koja uvijek radi. Vjerujem da smo svi osobe koje uvijek rade, uvijek smo u pogonu – i kad spavamo. Možda je najvažnije bilo shvatanje da je novac zapravo ništa – kaže Milica Konstantinović.
Pisanje za TV i film
Veoma je tražena kao scenarista popularnih TV serija (“Aviondžije”, “Dug moru”), a trenutno su u predprodukciji čak tri nova projekta. Koliko je pisanje za TV zahtjevnije ili drugačije od pisanja za pozorišnu scenu?
– Samo pisanje je isto. Drugačije je to što je produkcija serija privatizovana, iako postoje državni fondovi u kojima opet dominira i državna politika. Ali pisanje je kao pisanje. Koliko god zahtijeva da dobijete od produkcije, ako nemate dušu, ako ne vidite i ne osjećate svijet oko sebe, biće vam teško da odgovorite na zahtjev. Sve ide od tog osjećaja za trenutak u kome živimo. Prilagodićemo se zahtjevima produkcije, ali taj osjećaj je ono što će se vidjeti. To neki zovu stil. Mada, i nije to stvar tehnike ili načina pisanja. Razlika je, naravno, i u tome što pisanje za TV i film u većoj mjeri zavisi od tima saradnika. Ako je tim saradnika dobar, inspirativan, duhovit i podržavajući, veća je vjerovatnoća da ćete uspješno odgovoriti na zahtjeve, kako produkcije, tako i publike. Ali, na kraju, kakav god da je tim vi ostajete nasamo s papirom. To je onaj trenutak koji pisci poznaju od malih nogu. Nasamo sa svojim mislima. Neko ko se bavi nekom drugom djelatnošću možda ima tu privilegiju da pobjegne od svojih razmišljanja. Pisci nemaju. I svako oblikuje epizodu na svoj način. U pozorištu ima više slobode, u smislu da je odabir teme isključivo lična stvar, ali zato se do pozorišta teže dolazi. Okreni, obrni… – objašnjava ona.
Nema tog doktorata koji je teže napisati nego podići dijete.
Doktorirala je sa tezom “Istorija, nacija Holivud, filmski mjuzikl”. U zapadnom svijetu mjuzikl je najprofitabilniji žanr u pozorišnom svijetu. Koliko naša publika voli ovaj žanr? Koji Vam je omiljeni mjuzikl?
– Iskreno, zanimala me je teorija žanra, a pjevušim svaki čas. U zavisnosti od toga kakav tekst pišem pustim muziku koja stvara atmosferu. Ako pišem o Žaklin Du Pre, pustim Elgarov koncert za Čelo ili Šubertovu „Pastrmku“. Kada sam pisala „Dug moru“ slušala sam „More, More“ Doris Dragović. Cajke i Ojkače sam slušala po kafanama i poslije, dok sam pisala Cajkaču. Mislim da je muzika još jedan vid izražavanja osjećaja za svijet oko nas i naše duhovne utemeljenosti. Zanimalo me je kako se manipuliše muzikom i dramom i kako ta „ideološka“ manipulacija može da se oblikuje i reoblikuje u ozbiljnu proizvodnju. To je bio veliki projekat, pravi poduhvat, i dugo sam smatrala da mi je to najveći uspjeh u životu. Onda sam dobila dijete. Nema tog doktorata koji je teže napisati nego podići dijete. Da odgovorim i na pitanje… Srbija nikada nije uspostavila mjuzikl kao ozbiljnu proizvodnju, jer je naciotvornost najvažnija odlika tog žanra, a kao što znate Srbija ima predugu i otežanu istoriju naciotvornosti i državotvornosti. Imali smo JU mjuzikl i rok mjuzikl i Slatko od snova i Lepu Brenu u akciji, ali Srbija je mnogo pljuvala po svojoj tradiciji, kako muzičkoj, tako i dramaturškoj, pa joj je teško da utemelji taj žanr. I kada rade Kosu, morali bi da rade Kosovo, a to je tema koja se izbjegava. A neki naš Rej bi bio Šaban Bajramović. Odavno sam poslala tu ideju pozorištima, ali niko to ne želi. Valjda je to nekom tamo bezveze. Cajkača je pravi mjuzikl; tako sam je pisala u sred doktorata, ali ni to nikome nije interesantno. Prije će da rade Čikago. Zašto? Srbi valjda više vole da budu Ameri. Ali, šta ima bolje od cajki u kafani?! Sjećam se kad sam odvela jednog prijatelja brku iz Makedonije na cajke, kada su mu otpjevali: “Aoj Brko brkati, kada ćeš nam…“ niko se nije više smijao od njega. Pravo da Vam kažem, pogledala sam toliko mjuzikala da pojma nemam koji mi je omiljeni. Volim osmijeh Freda Astera, dopada mi se optimizam Džina Kelija, gotivim „Groznicu subotnje večeri“ ili „Briljantin“, španski „gej“ mjuzikl je nešto što mi je bilo interesantno (kao činjenica da je gej identitet neodvojiv od španskog nacionalnog identiteta), ali možda sam se najviše oduševila sovjetskim mjuziklom. „Pastir Kostja“, ili onaj čiji sam naslov i zaboravila, u kome na samom kraju uspješna radnica preduzeća radi na šesnaest mašina istovremeno i dobija orden od Staljina. Domaći filmski mjuzikl koji obožavam je „Biće skoro propast sveta“, jer nije tipičan. Ali je skroz odličan. Volim i eks ju (hrvatski) „Tko pjeva zlo ne misli “ i da vam pravo kažem, ne znam da li mi se više sviđa nova verzija HNK u Zagrebu ili ona čuvena filmska – kaže Milica za Srpskainfo.
Rad s mladima
Predajete istoriju pozorišta i filma na univerzitetima, napisali ste dvije značajne studije o pozorištu i mjuziklu. Koliko Vam znači rad s mladim kolegama glumcima i rediteljima?
– Predavala sam. Digla sam ruke od toga, jer su me premalo plaćali, a kod kuće sam bila potrebnija. A zbog rada s mladima sam se tu i zadržala deset godina. Nisam im samo predavala. Razgovarala sam s njima. I pisala sam za njih. To je bila jedna fantastična razmjena. Davali su mi svoju mladalačku energiju, a ja sam im pomagala da ubrzaju proces učenja. I bili smo zaista zadovoljni – i oni i ja. To je uvijek bila jedna saradnja, bez potrebe da neko na nekom liječi komplekse. Mnogo smo pričali i o kompleksima. Da li je kompleks uspjeha neophodan u umjetnosti ili štetan i na koji način ga se osloboditi?! Mislim da sam najsrećnija bila kada su igrali “Cajkaču” i “Tunel”, ne zato što su to moji tekstovi nego zato što su se oni zabavljali, uživali i stvarali nešto sa svojom profesorkom. Uživali smo i u traganju za novim teorijama, onim koje su nam bile zanimljive. I Istoriju pozorišta smo pretvarali u filozofske rasprave o savremenosti. Pa značajan je to rad, kao i svaki rad s mladima. I sada radim s mladima. I nema ništa bolje kad se ukrste energije, mlade i poletne i one zrele – zaključila je Milica Konstantinović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu