Jezdić je sinoć održao predstavu u “Zvezdara Teatru”, gdje se tražila karta više. I dok je publika uživala u sjajnom performansu glumca, među publikom se našla i gospođa koja nije ispoštovala bonton u pozorištu.
U vrijeme moderne tehnologije, brzog života, i sve više poteškoća sa koncentracijom, nažalost, ljudi se zaborave, te se dešava da zanemare ono oko sebe, kao i lijepe manire, pravila ponašanja i kodekse.
Upravo takva scena dogodila se sinoć na predstavi u kojoj je Nenad Jezdić imao ulogu Milutina. Međutim, on nije ostao nem na ono što je vidio u publici.
Naime, on je nakon maestralno odigrane predstave donio odluku da prekine gromoglasan aplauz i ovacije, pa se obratio ženi koja se nije pridržavala osnovnih pravila ponašanja u Ustanovi kulture. Gospođa je tokom predstave većinu vremena provela gledajući u svoj mobilni telefon na kojem su joj sve vrijeme stizale poruke, te su se čula kuckanja tastature, a i svjetlo sa njega odvlačilo je pažnju mnogima iz publike, kao i Nenadu, prenosi Blic.
Snimak Jezdićevog obraćanja gospođi iz publike objavljen je na Instagram stranici “Zvezdara Teatar”, a u kojem ju je opomenuo i naveo da nije mogao da izdrži, a da ne zamjeri njeno korišćenje telefona tokom predstave. Nakon toga, dobio je još veći aplauz.
Jezdićevo obraćanje nakon prekida aplauza
Kontaktirali smo glumca kako bi dalje prokomentarisali ovu situaciju i podigli svijest o ponašanja u pozorištu, a njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti.
– Moje obraćanje je, moram da demantujem medije, uslijedilo nakon predstave. Već je na samom početku izvođenja bilo izvjesnog fotografisanja. Ja svakako primjetim kad ljudi fotografišu, ali oni malo upućeniji to rade bez blica i to je na neki način još i dopustivo. Međutim, kada ti sjevaju blicevi u facu, to je posebno negativan osjećaj, i glumački i intimni. Namjera je bila da obraćanje bude podjeljeno sa ljudima koji su prisustvovali predstavi, koji su sve primjetili i vjerovatno i sami svjedočili mojoj nervozi.
Takođe, nije riječ o telefonskom razgovoru od pola sata, već je posredi bilo ono što se danas naziva četovanje, dopisivanje. Najnepodnošljivije je to što su glumci na sceni, zbog te podijeljene pažnje koju moraju da zadrže, jako razdražljivi i potrebna im je dobra publika, kao što su i publici potrebni dobri glumci. U pozorištu se u tom smislu uvijek događa jedna interaktivna razmjena. Dovoljan je samo jedan u publici kome lice sve vrijeme sija i da glumac udari u nepremostiv bedem i zid.
Ja sam u takvim situacijama kao glumac naravno raspolućen. Polovina mene hoće da igra za onih 98, 99 odsto ljudi koji su tu došli i koji imaju empatiju i koje vidim kako brišu suze i prave duboke uzdahe. Vidim kako ne mogu da se otmu utisku i jačini dela, i piščevog i rediteljskog. Zbog tih ljudi ne mogu da prekinem predstavu usred igranja i zbog tih ljudi sam u obavezi da je izguram do kraja i da je, što se kaže, prozinosim do kraja. Sa druge strane, naravno, svako kome to nije zanimljivo ima pravo da predstavu u bilo kom trenutku napusti.
Svjesno sam napravio analogiju piščevu sa onim što se tog trenutka dešavalo. U predstavi je riječ o Albanskoj golgoti i ogromnoj žrtvi koju je naš narod ponio i tematika je antiratna. Pisac sam kaže: ”Da je Gospod hteo da to svjedočenje i takva sudbina, da se to pamti i da to ostane zapisano i opisano, Gospod bi ovakvu sudbinu dodijelio nekom narodu pismenijem i čitljivijem. Narodu manje zaboravnom nego što smo mi Srbi”. Zato sam prisutnima rekao: ”Pazite vi koliki je naš zaborav kad nekog ni ta dva sata taj naš narodni grijeh ne može da ne odvuče na četovanje i telefon”.
Poklon, koji sam ja zapravo prekinuo, trebalo bi da bude svjedočanstvo i epilog i glumačke igre i pozorišne pažnje i koncentracije publike. To je najintimniji čin između publike i glumca. Opet kažem – neka mi oproste ljudi koji su aplaudirali, ali mi u tom trenutku nije bilo do gromoglasnog aplauza, budući da zbog ometanja na neki način nisam bio u stanju da dam svoj maksimum. Još malo pa ću dvestoti put igrati ovu predstavu i svaki put se, uprkos i fizičkoj i mentalnoj iscrpljenosti, trudim da svakom izvođenju priđem kao jednako važnom i kao premijeri. Isto tako, jednako mi je važno da sa apsolutno svakim ko dođe na tu predstavu razmenim emocionalnu interakciju i empatiju.
“Vinovnike tog nepristojnog događaja zamolio da mi oproste”
Bilo kakvo izjednačavanje autentičnog pozorišnog, fiktivnog trenutka sa onim realnim smatram duboko antipozorišnim činom. Ali, sa ovim zaključujem, kao što sam to rekao i publici sinoć, a sve sam ljude i vinovnike tog nepristojnog događaja zamolio da mi oproste, ja nemam živce kao konj.
– Svjesno sam želio da prekinem poklon. Vaspitan sam, školovan i naučen, da poklon bez obzira na gordost publike ili protagonista sa scene, završni čin zahvalnosti glumaca na pažnji publike i publike na trudu glumaca. Za 30 godina bavljenja ovim poslom nikada nisam zanemarivao mjeru truda koji je potreban publici koju vjerujem. I nikada nisam sumnjao u moju, u Srpsku, i Beogradsku publiku. Ni sada ne sumnjam. I mislim da je ovo bio čin pojedinca – poručio je glumac.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu