Zamislite da sami ležite u sobi dok se vaše bebe bore za svoj život a da im vi, kao osoba koja im je to podarila, ne možete pomoći. Zamislite saznanje da poslije tri dana ostanete bez jednog djeteta, a da je drugo u isto kritičnom stanju. Za Milicu Lazarević Jekić, djevojku iz Beograda, to nije bio košmar, već agonija koja je trajala skoro pet mjeseci, piše Blic.
Milica (37) imala je 26 godina i bila u 24. nedelji trudnoće kada je prilikom posjete ginekologu saznala da je porođaj prijevremeno krenuo. Imajući u vidu da nosi blizance, znala je da će se verovatno poroditi pre termina, ali ni u nagorim košmarima ni ona ni njen suprug Ivan nisu mogli da zamisle da će porođaj krenuti čak 15 nedjelja prije roka. Nakon mjeseci borbe, njena kćerka Sunčica je pobijedila i napustila je inkubator, ali njen brat, koji je na rođenju imao veću težinu, nažalost nije preživio.
Trudnoća bila normalna
Svoje iskustvo, Milica, koja je diplomirala srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu, a danas radi u sferi marketinga, kasnije je pretočila u priručnik “Put roditeljstva: Od mrvice do zvezde Dnevnik mog prevremenog porođaja”, u kojem kroz lični primjer, ali na indirektan način, pomaže svim roditeljima prijevremeno rođene djece. Kako je rekla u razgovoru za Blic, njena trudnoća je bila potpuno normalna, pri čemu se pridržavala svih savjeta ljekara tokom održavanja trudnoće.
– Trudnoća je bila potpuno normalna. Imala sam 26 godina, mlada trudnica i prije toga sam vodila sportski način života. Sve je bilo normalno i uobičajno, sem što sam nosila blizance, što je samo po sebi bilo izazovnije tokom održavanja trudnoće. Išla sam redovno na preglede, savjesno sam se ponašala, jednostavno, vodila sam računa o svim aspektima.
Tako je jednom otišla na redovni pregled i imala šta da čuje.
– Porođaj je krenuo sam od sebe, dok sam bila na kontrolnom pregledu. Nisam osjećala simptome, nisam se osjećala neobično, nisam imala kontrakcije, bio je to sasvim normalan dan u mojoj trudnoći. Porodila sam se prirodno u 24. nedjelji trudnoće i bebe su normalno izašle. Porođaj je prošao perfektno, ali velika mana je bila u tome što je trebalo da se rode tek 15 nedjelja kasnije.
Sunčicina pobjeda
Blizanci, kćerkica i sin, rođeni su s malom kilažom, koja je nakon toga u inkubatoru još više spala. Nažalost, njen sin nije preživio, dok je mala Sunčica odnijela životnu pobjedu.
– Rođeni su jako mali, dječak je imao 850 grama, kćerkica 750 grama, i njihova težina je ubrzo krenula da pada. Sin je preminuo nakon tri dana, a djevojčica je nastavila svoju borbu, iako se nalazila u lošijem stanju od njega. Spala je na svega 620 grama. Naravno, prebačeni su na Institut za neonatologiju. Sunčica je provela u inkubatoru tamo preko četiri mjeseca.
Gubitak djeteta teško im je pao, a cijelu situaciju je dodatno otežavala i činjenica da je bila fizički razdvojena od supruga.
– U prvom trenutku, osjećaš šok. Sve ono što si ti, što si očekivao, što je tvoj život, srušeno je sve do temelja. Uplašen si, razočaran, fizički se loše osećaš. Treba da se oporaviš od porođaja, razdvojen si od beba, razdvojen od supruga, a njegova podrška ti je tada najpotrebnija. Čuli smo se preko telefona, nalazili krišom po hodnicima kao tinejdžeri, samo da mi da stvari. U tom trenutku nisam znala za neonatologiju, znala sam za inkubator, ali ne i kako sve to izgleda. Bilo je jako, jako teško. Jedna veza, jedna ogromna veza se prekida… To je nešto što se ne nadomješćuje i ne prolazi. Ljudi govore, prilaze ti sa rečenicama ‘vrijeme liječi sve’, što ti možda i naučiš kroz svakodnevicu, ali neke šupljine su tu, dio su tebe…
Narednih mjeseci, Sunčica je bila u inkubatoru Instituta za neonatologiju i mogli su da je viđaju onoliko koliko je to njeno zdravstveno stanje dozvoljavalo. Kako Milica kaže, čitava agonija joj je lakše padala zahvaljujući osoblju Neonatologije, od kojih je dosta toga naučila, kako o negovanju svog djeteta, tako i o značaju maminog mlijeka u njegovom životu.
– Mogli smo da je viđamo onoliko koliko nam je njeno zdravstveno stanje dozvoljavalo. Imali smo sreće da Institut za neonatologiju ima jako puno razumijevanja za porodicu, imaju humane odnose i dosta se prijatnije osjećaš. U cijeloj toj priči, čitav tvoj život je okrenut ka bolnici. Prije nego što je došla kod mene u sobu, u krevetac, gdje sam mogla da je dojim, čitavo vrijeme sam održavala mlijeko, donirala sam ga Banci humanog mleka i pokušavala sam da učim o svom djetetu. Jednostavno, sve vrijeme sam učila o Sunčici. Ona je svašta pretrpila, imala je krvarenje unutar glave, sepsu, bila je u teškom stanju. Mi smo kroz priču sa ljekarima bili nekako pripremljeni šta će njeno stanje donijeti u budućnosti, imali smo predznanje da ćemo s djetetom morati dosta da radimo. Kod prijevremeno rođene djece dešava se da imaju razna oštećenja, kasnije progovore, kasnije prohodaju, imaju razna psihomotorna oštećenja. Naša Sunčica je imala za posljedicu oštećenje vida.
Do druge godine, Sunčica je reagovala samo na svjetlost
Nakon izlaska iz bolnice, za porodicu Lazarević Jekić i njihovog novog člana, Sunčicu, počela je nova borba. Naime, Sunčica je do druge godine, zbog oštećenog vida, reagovala samo na svjetlost.
– Neonatologija je predstavljala borbu za život, a nakon izlaska odatle, počeo je pravi život, u realnom svijetu, i tu se suočavate s borbom za podršku. Njen vid je bio jako oštećen, do druge godine mene nije vidjela, reagovala je samo na svjetlost. Ali, s vremenom se vid razvijao i ona sada čita, trenutno je četvrti razred i uz pomoć velikog fonta, čita.
Danas Sunčica ima deset i po godina i dijete je koje svuda sije radost i smijeh.
Sunčica danas pohađa četvrti razred osnovne škole
– Sunčica raste normalno integrisana u društvo, prilično dosta se kreće, ide u prodavnicu, na rođendane, na Adu, u park. Što se reakcija tiče, kada ljudima suprug i ja kažemo kroz šta je prošla, prihvataju je lako. Jednostavno, ne držimo to pod velom tajnosti. Ljudi treba i moraju da se upoznaju sa raznim stvarima i da im se govori da postoje ljudi koji funkcionišu drugačije. Nikada nismo imali neprijatnosti, zaista. Trenutno pohađa specijalnu školu, jer malo teže reaguje na veliku grupu ljudi, zbog buke, i bilo bi idealno da je okružena manjim brojem ljudi. Sama po sebi, dosta napreduje.
Od mrvice do zvijezde
Bitka kroz koju je prošla Milicu je podstakla da napiše priručnik u kojem se obraća roditeljima čije su bebe poput njene, prijevremeno rođene, jer, kako kaže, takva knjiga je bila potrebna njoj tokom boravka u bolnici da bi sve bolje shvatila.
– Što se priručnika tiče, napisala sam ga jer je meni mnogo nedostajala takva knjiga u vrijeme dok sam ja bila na Institutu. Jer, kada se porodiš na vreme, imaš druge majke pored sebe, prijateljice, imaš savjetovalište, brojne sajtove, svi te usmjeravaju. Kada se porodiš mnogo vremena, oko tebe vlada muk. Svi se sklone, žene ne znaju šta bi ti rekle, ja sam u to vrijeme bila jedina majka u društvu, nemaš informacije.
Pomoć prilikom pisanja, imala je i od strane Milice Ranković, direktorke Instituta za neonatologiju, sa kojom je na jednostavan način ljudima dala priliku da kroz prijevremenu trudnoću prođu što bezbolnije, sa dovoljno informacija.
– Dosta njih mi piše, izgubljeni su, uplašeni. Podrška im je jako, jako potrebna. Kad im se desi ovo što se desilo i meni, pogubljeni su. Javno se javlja mali broj ljudi, ali preko poruka unutar inboksa, javlja se veliki broj njih. Imaju često pitanja ili mi ispričaju svoju priču i kako se osjećaju. Kod nas je i dalje to tabu, jer se plaše osuda. Ljudi često ono što je strašno misle da se dešava samo drugima. Često sam se sretala s komentarima nakon što ispričam svoju priču – eto, zato sam ja vodila računa u trudnoći. Vodila sam i ja mnogo računa, to nema veze, ružne stvari se, nažalost, dešavaju i nikada se ne otkrije razlog. Možda kroz deset godina saznamo pravi razlog, medicina napreduje, ali danas… teško.
Kako je rekla, samoosuđivanje kod roditelja je prisutno, podjednako i kod majke i kod oca. Upravo zato, njena knjiga se bavi razbijanjem tabua i riječi “meni se to neće desiti”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu