Kako kaže, razlozi koji su napisani u obrazloženju, a koji se odnose na činjenicu da postoje uporedna zakonodavstva koja propisuju krivična djela klevete i uvrede, su pomalo neozbiljni.
– Da bismo uopšte govorili o potrebi da se ograniči sloboda izražavanja mora se detaljno analizirati sudska praksa domaćih sudova, kao i praksa Evropskog suda za ljudska prava. Često zaboravljamo da moramo primjenjivati standarde sadržane u Evropskoj konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koji se direktno primjenju u Republici Srpskoj. Od obrađivača zakona očekujemo da iz procedure povuče ovaj nacrt i da ozbiljnije pristupi analizi ovih instituta i njegovih posljedica u pravnom sistemu Republike Srpske. Kao sindikat, daćemo svoj puni doprinos da se zaštiti sloboda izražavanja i da se uvede odgovornost i ozbiljnost u javnom prostoru, ali nikako na štetu demokratskih vrijednosti i prava i sloboda građana – kaže Mitrović u intervjuu za Srpskainfo.
Kada je opravdana potreba uvođenja nekog djela u krivično zakonodavstvo?
Sloboda izražavanja je osnov demokratskog društva i osnov ljudskih prava i sloboda. Ovo pravo može biti ograničeno u legitimnom cilju zaštite ugleda i prava drugih. Ipak, pribjegavanje krivičnoj odgovornosti moguće je samo u ekstremnim slučajevima i u slučaju izuzetno ozbiljnog napada na prava pojedinca. Koji je to karakter društvene opasnosti da bi se kleveta i uvreda uvele u Krivično zakonodavstvo Republike Srpske ako znamo da je krivično pravna represija opravdana samo kao krajnje sredstvo zaštite prava i interesa društva i kada je cilj koji se želi postići proporcionalan sredstvima korištenim za njegovo ostvarivanje.
Pravo pitanje koje trebamo postaviti je da li ovakvom izmjenom zakonodavstva samo potvrđujuemo da nam je pravosuđe u rasulu i da nam sistem građansko-pravne zaštite ne funkcioniše? Da li je putem represivnog aparata lakše „nadzirati“ ostvarivanje prava na slobodu izražavanja? Koji je to broj slučajeva do sada procesuiran, kakve su posljedice djela da bi bila potrebna krivično-pravna zaštite? Iz obrazloženja nacrta zakona to jednostavno nije vidljivo. Čini mi se da takav zakon predstavlja nečiju želju, a ne realnu potrebu da se zaštite građani od nasilnih nasrtaja.
Da li je djelo klevete već dovoljno regulisano i šta bi se eventualno štitilo ovim izmjenama zakona?
Izvršenjem djela klevete i uvrede vrijeđa se, prije svega, lični interes i zaštita ovih vrijednosti je pružena kroz naknadu nematerijalne štete u parničnom postupku. U Republici Srpskoj je na snazi Zakon o zaštiti od klevete koji na detaljniji i znatno kvalitetniji način reguliše ova pitanja. Iz predloženog teksta nacrta može se zaključiti da obrađivač nije uobzirio rješenja koja već ima u pravnom sistemu Republike Srpske. Da li izmjenama Krivičnog zakonika Republike Srpske mi priznajemo da nam pravosuđe ne radi svoj posao na adekvatan način? Koji je interes države u ovom odnosu? Da li je to naplaćivanje drakonskih kazni, profitiranje u procesu zaštite časti i ugleda ili je u pitanja prijetnja slobodi izražavanja? Priznaćemo da su kazne prilično visoke. Predviđene kazne su od 8.000 KM do 100.000 KM. Ko će to odvagati?
Čine li vam se malo nepreciznim i uopštenim formulacije u Nacrtu zakona?
Izmjene zakona obiluju dosta uopštenim i nepreciznim formulacijama koje mogu dovesti do ozbiljnih posljedica. Krivično djelo klevete je nacrtom zakona definisano „ko drugome iznosi ili prenosi nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je to što iznosi ili prenosi neistina…”
Formulacija „nešto neistinito“ je izuzetno problematična, jer iz toga nije vidljivo da li je riječ o činjenicama ili vrijedonosnom sudu (mišljenju). Ne može se odgovarati za klevetu ako se radi o izražavanju mišljenja i ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
A prema posljedici „može škoditi“, znači da je ovo djelo ugrožavanja i postoji kada postoji mogućnost nastupanja posljedice, bez obzira da li je i nastala povreda ugleda i časti. Ovakvo rješenje je u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti od klevete Republike Srpske, a predviđa znatno strožiju sankciju.
Definicija krivičnog djela klevete je neprecizna, a teret dokazivanja istinitosti je na okrivljenom koji mora dokazivati istinitost svojih tvrdnji. Gdje je ovdje presumpcija nevinosti lica koje vjeruje u istinitost onoga što iznosi ili prenosi? Prenošenje informacija je takođe krivično djelo, što može novinare dovesti do odgovornosti.
Čini se problematičnim i postojanje kvalifikovanog djela „ako je ono što se iznosi ili prenosi dovelo ili moglo dovesti do teških posljedica za oštećenog“ za koje je propisana kazna od 20.000 do 100.000 KM. Kako neko može ovo pretpostaviti i utvrditi, odnosno kako ova situacija može biti obuhvaćena umišljajem učinioca?
Kakva je situacija sa krivičnim djelom uvrede, da li je tu stanje nešto bolje?
Naprotiv. Kod definisanja ovog djela obrađivač samo uopšteno navodi „ko uvrijedi drugog kazniće se novčanom kaznom od 5.000 KM do 20.000 KM.“ Navedena definicija ne daje druga obilježja na koji način utvrditi postojanje ovog djela, da li je potrebna namjera učinioca da ponizi ili omalovaži drugo lice ili je bitna samo posljedica djela? Imajući u vidu da je uvreda u domenu iznošenja vrijednosnih sudova (mišljenja) postavlja se pitanje da li ovo djelo ima mjesta u krivičnom zakonodavstvu. Iznošenje ili prenošenje nečega iz ličnog ili porodičnog života nekog lica, a što može škoditi njegovoj časti ili ugledu, je posebno problematično. Za postojanje ovog djela je bez značaja da li je to istinita ili neistinita činjenica. Zaštita prava privatnosti se reguliše u drugim zakonima i predmet je zaštite građansko pravne prirode.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu