Rođena sa samo 750 grama, njena borba je počela istog trenutka, a za svega 23 godine, koliko ima, nastavili su da se redaju lijepi i oni manje lijepi događaji i svaki od njih ostavio je dubok trag i učinio je osobom kakva je danas.
– Cerebralna paraliza, siromaštvo mojih roditelja i nastojanja da stanem na noge i pokušam da se osamostalim što više, vršnjačko nasilje. Skoro čitav život, svaki zimski raspust, proveden po bolnicama u cilju poboljšanja funkcionisanja mog života. Smrt voljenih ljudi, izdaja bliskih ljudi. To su, sada kada se osvrnem, situacije koje su me poput Feniksa svaki put dizale i kao čelik očvrsle. Boljelo je takvo kaljenje, ali se radujem tome i zahvalna sam životu na svakom izazovu jer, da tih izazova nije bilo vjerovatno nikada ne bih mogla da postanem nečija supruga, ponosna majka Dušana Silnog, student socijalnog rada i nadam se, budući psihoterapeut. Živjela bih potpuno besmislen i besciljan život. Mislim da ne bih mogla dugo tako da funkcionišem – otkriva Mila za Blic.
Cerebralnu paralizu ima od rođenja, jer je bila prijevremeno rođena beba, sa svega 750 grama.
– Nisam osjećala njene izazove sve do početka vrtića, pa kasnije i osnovne škole kada je počelo vršnjačko nasilje koje je trajalo devet godina. Do momenta odlaska u vrtić moji roditelji mi nisu stavili do znanja da se na neki način fizički razlikujem od svojih vršnjaka. Kada sam krenula u vrtić uslijedio je šok jer nisam razumila zašto niko nije želio sa mnom da se igra, zašto mi se smiju svaki put kada poželim da odem po igračku i zašto me ponekad gađaju lego kockama. Željela i čekala sam svoju majku da dođe po mene i izbavi me. Ona je, i dan danas, moja sigurna luka – prisjeća se Milunka.
Sve što se dešavalo bilo joj je nejasno sve dok joj tog dana majka nije objasnila zbog čega je to tako.
– Tada sam postala svjesna svoje cerebralne paralize. Bilo mi je veoma neprijatno tog prvog dana i svakog sljedećeg, sve do srednje škole. U osnovnoj školi se ponovila situacija, uprkos intervencijama nastavnika i razrednog starešine. Moji vršnjaci se uglavnom nisu zaustavljali. Ponekad bi se primirili kad bi im bilo zaprijećeno, ali bi nakon nekog vremena sve opet bilo po starom. Jedan od najsrećnijih dana bila mi je mala matura, jer je to značilo slobodu, kraj svega lošeg, kraj trpljenja i odlazak u nešto mnogo bolje. U srednjoj školi, zajedno sa svojim profesorom i drugarima iz razreda počeli smo da držimo motivacione tribine širom osnovnih i srednjih škola u Novom Sadu i okolini. Cilj mi je bio da, putem razgovora, doprinesem smanjenju vršačkog nasilja u školama. Taj cilj bih smatrala ličnom pobjedom nad ljutnjom i ogorčenošću. Moj cilj se ostvario. Na kraju tribine, djeca, počinoci nasilja, dobrovoljno su ustali i izvinili se svojim drugarima – priča ona.
Dogodilo se praštanje, kako kaže, a nerijetko djeca su je zaustavljala na ulici i hvalila se kako su postali prijatelji sa onima koje su diskriminisali i isključivali, a Milunka je tako pobijedila protiv predrasuda i stereotipa.
Događaj koji je probudio ljubav
– Uticaj na to da upišem studije socijalnog rada učinio je verbalni okršaj sa direktorkom Centra za socijalni rad u Bečeju, prije četiri godine. Tog dana, majka i ja smo otišle tamo u namjeri da porazgovaramo sa nekim u vezi naše porodične situacije. U to vrijeme, nisam imala apsolutno nikakve prihode osim 600 dinara socijalne pomoći, a proces dobijanja tuđe njege i pomoći već je godinama trajao – priseća se.
Živeli su od očeve penzije koja je iznosila 6500 dinara. Nekada se događalo da Centar “uskoči” i pošalje je na ljekarske preglede, ali, kako kaže “zbog toga si morao da se poniziš pred njima i spustiš svoje dostojanstvo”.
Ista rečenica, vodi je već treću godinu.
– Zahvalna sam direktorki na toliko snažnoj motivaciji. Hvala joj na svoj radosti kojom mi je obasjala naredne godine života – pronašla sam svrhu i ljubav kojom ću se baviti celog života – socijalni rad – kaže nam Mila.
Trudnoća i porođaj
S obzirom da ima cerebralnu paralizu, detaljno se edukovala nekoliko godina ranije, prije nego što je planirala da postane majka, kako paralizi, tako i o svim eventualnim posljedicama koje može da izazove po nju i dijete.
– Nije bilo nikakvih prepreka ni za dijete, ni za majčinstvo. Beskrajno sam se radovala. Trudnoća je sve vrijeme bila uredna. Na samom kraju je bilo malo teže jer, s obzirom na cerebralnu, kičma je trpila veće opterećenje pa sam imala za nijansu intenzivnije i veće bolove nego inače. Ali, bila sam spremna na to i to mi je bila radost jer sam znala krajnji ishod svih tih bolova. Ishod je bio naš Dušan. Bila sam spremna da ih preživim još bezbroj puta. Porođaj je trajao 13 sati. Dušan nam je uljepšao svijet 26. februara 2020. Oplemenio nam je duše. Zajedno sa njim rodila se jedna majka i jedan otac. Rodile su se nove odgovornosti i nove dimenzije ljubavi. Rodio se centar svijeta – prisjeća se Petrović Stanković.
Nažalost, njena sreća bila je kratkog daha. Najveći poraz koji roditelji mogu da dožive, dogodio se baš njoj i njenom suprugu.
– Došlo je do gušenja mlijekom prilikom hranjenja. Od 12. aprila 2020 do 28. jula 2020. Dušan se borio za svoj život. Nije uspio, ali će on za nas uvijek biti Dušan Silni jer se borio kao mali lav. Ako bi me neko pitao ko je moj heroj i uzor, rekla bih da je to moj sin. On je moja svjetlost koja mi osvetljava put – kaže.
“Muž mi je u posljednjem trenutku istrgao nož koji je bio uz vrat”
– Iskreno, nisam znala šta ću sa tolikim bolom na samom početku. Uplašila sam se bespomoćnosti koju sam ojsećala. Nikada sebi nisam dozvoljavala da osjetim i proživim nemoć, kao ni bilo koju drugu emociju koja me je pratila kroz život i djetinjstvo. Kroz svaki izazov u životu provlačila mi se misao: “Šta mogu da uradim da riješim problem?” Emocijama nisam dozvoljavala upliv – objašnjava Milunka.
Kada je Dušan preminuo, sve emocije koje koje nije proživjela, sastavile su je.
– Pomišljala sam na suicid. Muž mi je u posljednjem trenutku istrgao nož iz ruke koji je bio tik uz moj vrat. U avgustu, bol sam počela da pretvaram u Dušanov mir kojim je plenio, snagu, hrabrost, dobrotu i radost koju je nosio u sebi. Želim da jednog dana bude ponosan na mene, kao što sam ja sada beskrajno ponosna na njega.
“Preživesmo zbog dobrote”
Snagu da nastavi dalje, kako kaže, pronašla je u sinu, ali i ljudima koji je okružuju.
Osim što se uspješno bori sa najvećim gubitkom, Milunka se trudi da bude podrška drugim roditeljima koji prolaze kroz sličnu situaciju, ali i ljudima u nevolji.
– Mislim da sam samo naučila da se na adekvatan način nosim sa bolom i pretvorim ga tako da on bude na korist zajednici u kojoj živim. Motivisao me je upravo bol zbog gubitka i ljubav koju osjećam prema našem Dušanu. Ljubav prema njemu je dovoljno velika da nastavim dalje. Mnogo majki i očeva je izgubilo svoju djecu na tragične načine. Sada osjećam i razumijem svaki pedalj njihove boli. Smatram da sam usjpela da preživim. Želim da pomognem i drugima da prežive, da ne odustaju od sebe i svojih snova. Mislim da za sada to mogu da učinim pričajući naše iskustvo i govoreći o sredstvima i mehanizmima koji su meni pomogli. Ponekad, da bi neko preživeo i ne odustao, dovoljni su razgovori, ohrabrenje i osjećaj da nisu sami. Niste sami, divni, hrabri ljudi. Neka vaši voljeni budu vaša svetlost koja će vam obasjati put – poručuje ona.
Sin Dušan kao motivacija
Bol kroz koju je prošla, nametnula joj je važnu životnu misiju.
– Želim da se izborimo za Dušanov zakon po kome će majke i očevi čija su djeca životno ugrožena na intenzivnoj njezi, imati pravo na neograničen broj dnevnih posjeta svojoj djeci. Takođe, borićemo se da njihov dolazak ne bude ograničen na 30 minuta, već neograničen. Što se tiče prisustva očeva na porođaju, nastojaćemo ka tome da svako porodilište raspolaže pravom i mogućnostima slobodnog i besplatnog izbora oko pitanja prisustva i drugog roditelja. – kaže Milunka.
“Postaću diplomirani socijalni radnik i krenuti ka svom cilju”
Za godinu dana, Milunka planira da završi osnovne studije i da počne da “osnažuje ljude, da nikada nijedno dijete, adolescent ili porodica ne izađe poniženo i uplakano iz njene kancelarije”.
Na kraju, ima važnu poruku za sve roditelje koji se suočavaju sa gubitkom.
– Ljubav je svjetlost i energija koja pokreće. Najteže je podići se kada vam se duša kida. Bol nas često po svojoj prirodi povuče u bes, patnju, ogorčenost, osvetu i tamu. Ne ostavlja mesta u duši za bilo kakav drugi osjećaj. U ime onih koje mnogo volite, a koji su vas napustili, nastavite da širite njihovu ljubav, plemenitost, snagu i toplinu kojom su plenili i u sebi nosili. Roditelji, nastavite, jer u vama je dio vaše djece. To vam nikakav gubitak ne može oduzeti. Neka ljubav prema njima bude razlog da nastavite dalje i zasijate, baš kao što su i oni sijali. Ne prekidajte sjaj – rekla je ona, piše Blic
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu