Naime, on je ispričao da su sumnjali da ima epilepsiju.
– Kad sam imao devet mjeseci, još sam bio u Opovu, baš negdje kada sam se selio u Beograd… žena koja me je čuvala, ispustila me je i ja sam pao na glavu. Bio sam dugo u nesvjesti, moji su se svi bili uplašili, i posljedica toga je bila da sam ja nekoliko godina kako osjetim bol, padao u fras, zacenim se… Čak su se uplašili da imam epilepsiju. To je trajalo par godina i sad me već sjećanje vraća u period kada sam prezdravio i počeo to da zloupotrebljavam i kada mi nešto nije po volji ja padnem u fras – prisjetio se Bjela.
– Ostala je još jedna stvar, ostao mi je jako nizak prag tolerancije na bol i burno reagujem kada osjetim bol, kako fizičku, tako i ovu duševnu. Često impulsivno reagujem i pogrešno, ali prosto ne mogu da trpim bol. Tu i jeste mudrost, jer život se sastoji iz jednom i drugog bola – ispričao je Dragan.
Na pitanje šta je za njega život, odgovorio je:
– Jedno dugo putovanje, nekad dugo, nekad kratko… Vidimo iz istorije da i kratka putovanja nekad ostanu sadržajnija i upečatljivija od dužih. To zaista jeste jedno putovanje sa puno prepreka. Ako godine nešto donose, ako čovjek zna da ih nosi, ako sumiraš to iza sebe i pokušaša da to iskustvo koristiš za ono što je pred tobom, jeste jedan put pun prepreka. Često i sam sebi određuješ prepreke i tu treba da budeš dovoljno mudar da nađeš meru da sa njima možeš da se nosiš i to se vjerovatno zove mudrost življenja – zaključio je Bjelogrlić za Unu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu