S druge strane, njihovi drugari se plaše da prijave nasilje, a zbog ćutanja djece i zatvaranja očiju nadležnih službi pred problemom, određeni broj vršnjačkog nasilja, nažalost, ostaje neprepoznat i neprijavljen, upozoravaju u instituciji Ombudsmana za djecu RS.
Prema prijavama dostavljenim ovoj instituciji, vršnjačkom nasilju najčešće su izložena djeca od šest do 14 godina, a prijave uglavnom podnose roditelji, ali i djeca. Uglavnom je riječ o fizičkom, te psihičkom nasilju – vrijeđanje, izrugivanje, pogrdni nadimci, izolovanje iz grupe, kao i elektronskom i nasilju upotrebom mobilnih telefona.
U deset mjeseci 2021, u Srpskoj je evidentirano 20 slučajeva vršnjačkog nasilja, što je za osam slučajeva manje u odnosu na isti periodu lani, potvrdili su za Srpskainfo u MUP RS.
– Vršnjačko nasilje su počinila 24 maloljetnika muškog pola – osam učenika osnovne i 16 srednje škole, nad 21 vršnjakom, među kojima je 19 muškog i dvoje ženskog pola. Tom prilikom, jedan maloljetnik zadobio je teže, a 11 lakše povrede, jednom maloljetniku je nanesena psihička bol, a kod sedam su nastupile ostale posljedice. U vezi sa navedenim slučajevima, policija je nadležnim tužilaštvima podnijela šest izvještaja o počinjenim krivičnim djelima, tri izvještaja o preduzetim mjerama i radnjama, u devet slučajeva je pokrenut prekršajni postupak, dok su u dva slučaja izvršeni postupci u okviru škole – kažu u MUP Srpske.
Posljednji slučaj vršnjačkog nasilja koji je potresao javnost u Srpskoj, desio se u OŠ “Risto Proroković” u Nevesinju, među učenicima sedmih razreda.
Čak devet đaka iz dva odjeljenja zlostavljalo je svoje drugare psihički i fizički, a jedno dijete torturi je bilo izloženo duži vremenski period.
Klupko je počelo da se odmotava nakon što je prošle sedmice na društvene mreže dospio snimak iz škole na kojem se vidi dječak dok nogama šutira vršnjaka koji leži na podu.
Stručnjaci upozoravaju da najveći uticaj na asocijalno ponašanje djece i delinkventno ponašanje maloljetnika ima disfunkcionalna porodica.
– To može biti posljedica poremećenih odnosa između članova porodice, teških ekonomskih prilika, nezaposlenosti, neizgrađenog odnosa povjerenja sa djetetom. A djeca svojim problematičnim ponašanjem žele da roditeljima skrenu pažnju na sebe ili da im ukažu na neki problem koji sami ne mogu da riješe. Praksa pokazuje da se slučajevi vršnjačkog nasilja često ne prepoznaju na vrijeme i u pravom obliku, pa izostaju pravovremene i odgovarajuće reakcije svih subjekata koji učestvuju u vaspitanju i zaštiti djece, kako u pogledu podrške i pomoći djetetu, tako i u pogledu intervencije. Kada se takvo ponašanje i prepozna, vrlo često se očekuje da neko drugi riješi problem ili da takvo ponašanje prema djetetu prestane. Zato su neophodne dodatne preventivne mjere i vrlo je važno prepoznati da dijete ima problem, te da, kada o tome i ne govore, djeca svojim ponašanjem šalju poruku da se dešava nešto što ih ugrožava. To mogu biti vrlo različite reakcije, kao što su česte promjene raspoloženja, noćne more, strahovi, izolovanost, poremećaj u ishrani, bježanje iz škole, gubitak interesovanja za učenje, izbjegavanje vršnjaka – objašnjava za Srpskainfo ombudsman za djecu Dragica Radović.
Naglašava da djecu treba ohrabriti da prijavljuju nasilje, bez obzira da li su sami žrtve ili ne.
– Međutim, razgovarajući sa njima, prepoznali smo se djeca plaše da prijave nasilje. Na pitanje kako pomoći drugu koji je žrtva, mišljenja djece bila su vrlo različita, od toga da se u te stvari ne treba miješati, do razmišljanja da druga treba saslušati, razgovarati s njim, utješiti ga. To znači da aktivnosti treba usmjeriti na važnosti prijavljivanja nasilja i pomoć djetetu žrtvi. Nažalost, stiče se utisak da svijest o potrebi prijavljavanja nasilja, nerijetko ima samo deklarativni karakter – ističe Radovićeva.
Djeca u velikom broju slučajeva kažu da ne bi prijavila nasilje zbog toga što se plaše da bi time isprovocirali počinioca nasilja i našli se na udaru njegove odmazde, a nisu sigurni da bi im “neko” mogao obezbijediti stvarnu zaštitu.
– Zbog straha, nesigurnosti i nepovjerenja, uglavnom ćute ili nerado govore o nasilju koje dožive. A i kada se odluče da progovore, onda to povjere nekom u koga imaju povjerenja ili traže savjete kako da riješe situaciju na način da ostanu anonimni. Djeca su u razgovoru o nasilju isticala da se nasilje, posebno verbalno, psihičko i fizičko, u školama veoma često dešava, dok se stavovi koje su s tim u vezi iznosili rukovodioci škola, ne podudaraju sa mišljenjem djece. Takođe, vršnjačko nasilje se ne dešava samo u školi, ali je činjenica da je škola mjesto gdje je ono najprisutnije, zbog velikog protoka djece. Nažalost, veoma često se pojedini oblici vršnjačkog nasilja nastavljaju i van škole, a naročito upotrebom savremenih sredstava komunikacije – tvrdi Radovićeva i upozorava da nijedan pokazatelj nije siguran znak da je dijete žrtva nasilja, ali je sigurna indicija da ono ima neki problem i da treba podršku i pomoć.
– U rješavanju slučajeva vršnjačkog nasilja, roditelji imaju izuzetno važnu ulogu, i oni su partneri sa vaspitnoobrazovnim institucijama. Međutim, saradnja roditelja i škole vrlo često izostaje. Roditelji nastoje naći opravdanje za nasilno ponašanje svoga djeteta i problem uglavnom vide u neadekvatnoj reakciji škole – kaže Radovićeva.
Zato je, naglašava, važna saradnja svih subjekata i multisektoralni pristup u rješavanju problema. Jer, neadekvatna reakcija nadležnih subjekata i roditelja može ostaviti nesagledivo štetne posljedice po rast i razvoj djeteta.
Podsjetimo, u Srpskoj je na snazi Protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja među djecom i mladima u obrazovnom sistemu.
– Ovaj protokol nas, prije svega, obavezuje na preventivno postupanje s ciljem zaštite djece od ovog oblika nasilja. Nažalost, svjedoci smo da se nasilje nad djecom i među njima dešava, pa se čini da nema sigurne zaštite djece od nasilja – upozorava Radovićeva.
A djeca svoje vršnjake najčešće nazivaju pogrdnim imenima, ponižavaju ih, guraju, oduzimaju im stvari, cijepaju i bacaju knjige, šire glasine jedni o drugima, a bijes nekada prelazi u udaranje i šutiranje. Sve ovo proživaljavaju zlostavljana djeca koja su svoja bolna iskustva ispričala stručnjacima koji rade pri besplatnoj liniji za pomoć „Plavi telefon“.
Koordinator rada “Plavog Telefona” Maja Kovačević upozorava da je važno edukovati djecu da reaguju, prijave i pozovu odraslu osobu u pomoć, ukoliko primijete da je neko od njihovih vršnjaka na bilo koji način zlostavljan. Posebnu pažnju treba obratiti na psihološko zlostavljanje.
– Veoma je važno da djeca nauče šta se sve podrazumijeva pod nasiljem, da znaju ako se oni ili neko drugi zbog upućenih riječi ili ponašanja osjeća neprijatno, tužno i uznemireno, da to predstavlja emocionalno nasilje. Vjerujem da se mnoga djeca plaše da razgovaraju o tome, misle da će biti izbačeni iz grupe, ali važno je da ih u tim situacijama ohrabrimo. Sva djeca, ona koja su zlostavljana, koja zlostavljaju i koja su svjedoci nasilja, treba da dobiju podršku. Vjerujem da im je veoma teško da razgovaraju o tome, ali vjerujem i da uz pomoć i podršku mogu da se nose sa time – ocjenuje Kovačevićeva.
Ona dodaje da je u posljednje vreme posebno primjetan porast sajber nasilja.
– Tokom ove godine primijetili smo da se vršnjačko nasilje preselilo u virutelni svijet. Broj poziva zbog nasilja na internetu povećao za pet puta u odnosu na period prije pandemije. Nazivanje pogrdnim imenima, širenje fotografija bez odobrenja, slanje prijetećih poruka, sve su to situacije zbog kojih nam se djeca javljaju – rekla je naša sagovornica.
Kovačevićeva je ocijenila da je potrebno da se cijelo društvo uključi, preko institucija, roditelja i nevladinih oprganizacija kako bismo edukovali djecu i pružili im pomoć i podršku u slučajevima nasilja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu