Glumica je u svojim memoarima opisala događaje zbog kojih je, kako je navela, bila razočarana u Šerbedžiju.
Kada se 2002. godine, poslije gotovo dvije decenije, vratila u Hrvatsku kako bi igrala naslovnu ulogu u “Medeji”, u pozorištu Radeta Šerbedžije Ulysses na Brionima i režiji Lenke Udovički Mira Furlan nije ni slutila šta je čeka. Ali, imala je neki loš predosjećaj, jer ovako piše:
– Zašto sam bila toliko nemirna? Zašto mi je sve to trebalo? Zašto mi stalno treba dokaz vlastite vrijednosti? Zašto ne mogu biti na miru? Takve su bile okolnosti i moje misli kad me nazvao Rade. On je osnivao novi teatar na Brionima u Istri, najprogresivnijem, najliberalnijem dijelu inače vrlo desničarske, konzervativne Hrvatske.
Iako je glumicu kopkalo zašto se njen kolega, i do tada prijatelj, odlučio da napravi teatar baš na Brionima, nije se usudila da ga to pita:
– Borila sam se da donesem odluku: da li se želim `službeno` vratiti (što bi uključivalo gladne medije, paparace, zlonamjernu štampu)? Zar nismo rekli `nikad više` toliko puta? Zar moje iskustvo na zagrebačkom suđenju nije bilo više nego dovoljno? No u toj je ideji bilo nešto neodoljivo. Vratiti se, ponovno igrati na svom jeziku”.
Mira je to napisala, kako prenose mediji, zato što je 1991. godine bila praktično izgnana iz Zagreba. U Hrvatskoj se u to vrijeme vodila hajka protiv glumice zbog “izdaje” zemlje. Na “stub srama” velika glumica stavljena je zbog veze sa rediteljem Goranom Gajićem, uloge u “Pozorišnim iluzijama” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu… Sramni feljton pod naslovom “Težak život lake žene” objavljivao je “Globus”, dobila je otkaz u HNK, oduzet joj je stan… Bila je prinuđena da se preseli u Beograd sa Gajićem, da bi na kraju, usred ratnog ludila na ovim prostorima, emigrirali u Ameriku.
I kada je presjekla da će se vratiti u Hrvatsku koja joj je okrenula leđa, ispostavilo se da će uletjeti u haos. Ali, prvi dani nisu bili znaci da će išta krenuti po zlu:
– More je bilo plavo i svjetlucalo se, borovi su mirisali kao što mirišu samo borovi uz Jadran, zrikavci su bili komično glasni. To je mjesto bilo čisto savršenstvo. Radina i Lenkina divna kuća uz more bila je idealno mjesto za rad. Tu smo imali svoje prve čitaće probe, sjedeći oko predivnog stola napravljenog od jednog komada kamena, pod visokim jablanovima u Radinu vrtu. Za vrijeme pauza plivali smo u toplom Jadranskom moru. Rade je bio savršen domaćin, pekao za sve nas ribu na roštilju i točio nam najbolja istarska vina – piše Mira Furlan u svojoj autobiografiji.
Ali, poslije te početne idile, već narednog dana za doručkom niko ne želi da sjedne s njom.
– Rade prolazi kraj mog stola i ne okrenuvši se da me pozdravi. Lenka me hladno gleda. Svi drugi glumci gledaju svoja posla, i ne primjećuju da sam tu. Hm, razmišljam, u čemu bi mogla biti stvar? Na probi nitko ne kaže ni riječ. Svi se prave da je sve u redu. Ali nema sumnje: vibra se promijenila. Lenka, blaga, dopadljiva žena, neočekivano počinje pokazivati svoje totalitarne crte – sjeća se glumica u memoarima.
I Rade se ponaša u sličnom “tonu”, poručujući joj:
– Ne možeš je tako igrati, iz svojeg ličnog bijesa. Medeja nije bijesna žena; ona je povrijeđena žena. Ne možeš koristiti ovu pozornicu ili ulogu da pokazuješ svoju ljutnju na Hrvatsku. Ovo nije mjesto da rigaš vatru na Hrvate u publici.
Rade, kako bilježi, prestaje i da joj se javlja. A nenadan susret sa novim hrvatskim bogatašem bilo je pravo otrežnjenje, jer joj poručuje:
– Rade nas je uspio uvjeriti da je mislio ozbiljno kad se ispričao. Ti se nisi čak ni ispričala. A ni osmijeh ti nije skroz uvjerljiv. Ne možemo ti baš vjerovati.
Znala je tad da je “Rade in, a ona out”:
– Rade je uspješno postao `dobar momak`. Ja pak moram ostati `loš momak` ili, još bolje `loša cura` i omiljena hrvatska vještica.
Kako su mučni dani, koje joj je donekle olakšao Radko Polič (takođe igrao u “Medeji”, prim.aut), prolazili u sjećanje joj se vratio skori intervju s Šerbedžijom, u kojem nije želio da komentariše to što joj je Grad Zagreb oduzeo stan.
– Da li je to bio onaj isti čovjek koji me je nazvao kad sam se prvi put vratila u Zagreb radi suđenja? Da li je to onaj čovjek koji me je uvjerio da se vratim u Hrvatsku nakon svega što se desilo? Ko je zapravo taj čovjek? – bilježi Mira Furlan u memoarima.
Nakon premijere “Medeje”, i poslije svega, tražila je Šerbedžiju. Prišla mu je s osmehom, ali dočekao ju je zid ćutanja, zbog čega se upitala “šta je pošlo po zlu?”:
– Njegov je bijes opipljiv. Jednostavno mi ne može stisnuti ruku. Umjesto toga hladno me pogleda pa kaže: `Žao mi je što si uspjela postići samo sedamdeset posto ove uloge`.
Kada je naredne godine ponovo došla na Brione kako bi igrala Medeju, opet je naišla na njoj nejasno neprijateljstvo. Niko više na Brionima nije htio ni da je pozdravi, i opet je bila, kako je to okarakterisala, Glavna vještica!
I kako se “idila” završila? Tako što je na nagovor supruga Gorana Gajića okrenula Radeta Šerbedžiju i kada joj se javio na telefon upitala ga je “šta se dešava”, uz molbu za objašnjenje. A ovakav odgovor je dobila:
– Šta želiš reći? Ništa se ne dešava. Ne znam o čemu pričaš. Izmišljaš stvari. Luda si, to se dešava. Predlažem ti da potražiš psihijatra.
Na Mirino zapanjeno pitanje da li je to jedina stvar koju ima da joj kaže, odgovor je bio potvrdan. Znala je Mira Furlan, kako je zaključila u svojoj autobiografiji “Voli me više od svega na svijetu”, da je po drugi put istjerana iz Hrvatske, ali ovoga puta od prijatelja:
– Nikad više nećemo progovoriti ni riječ…
Povodom svega što je napisala Mira, Šerbedžija je imao da poruči samo jednu rečenicu, prensoi Blic.
– Ne želim davati izjave, razumite me – rekao je Rade Šerbedžija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu