Takva je priča i o Simi (pravo ime poznato redakciji i autoru) i Refiku, koji je kao dijete imao prilike da se slučajnom igrom sudbine upozna sa životom dječaka nad čijom sudbinom sada plaču društvene mreže.
Refik Hodžić, momak iz Prijedora, opisao je u svom blogu sjećanje na dječačke dane u rodnom mestu, a priča “Simin čošak”, ganula je ljude do suza.
Uz dozvolu autora, tekst vam prenosimo u cijelosti.
Kad se skrene desno sa Banjalučke ceste ka Čirkin Polju, tamo iza žute table na kojoj piše Prijedor na dva pisma, odmah tu, petnaestak metara od skretanja, diže se ograda Doma za djecu i omladinu ometenu u razvoju. Visoka žičana ograda je sa unutrašnje strane obrubljena šimširom, uredno podšišanim na istu visinu od otprilike dva metra, tako da su se dvije ograde – živa i neživa – stopile u zeleni zid koji pruža štićenicima osjećaj sigurnosti i zaklanja ih od poganog dobacivanja i bezosjećajnog zurenja “normalnih” prolaznika.
Osim na ćošku koji gleda na Banjalučku cestu. Na tom mjestu se nalazi rupa u šimširu veličine odraslog čovjeka, a zemlja uz žičanu ogradu uvijk je utabana.
– Kao dečak sam često dolazio da igram košarke na igralištu Doma. Imali su odličan koš pa bismo Sina, Darči, ja i drugi hapci iz komšiluka molili i dosadjivali vaspitačima da nas puste da igramo basket. Obično su popuštali pod uslovom da ne uznemiravamo domce koji bi se zatekli na igralištu.
Iako nam neko intenzivnije druženje nije bilo dozvoljeno, ipak smo poznavali skoro svakog do njih, znali njihove priče. Bilo ih je sa svih strana Jugoslavije. U to vrijeme nemali broj roditelja bez uslova ili spremnosti da se brinu o djeci sa posebnim potrebama rješenje su nalazili u ustanovama poput našeg Doma. Nakratko, samo da se sredimo pa nas eto po tebe, biće ti ovdje lijepo, sine, imaćeš puno drugova, a nas eto, za mesec-dva najdalje… Uglavnom bi u Domu ostajali godinama, neki decenijama. Vremenom bi se navikli na okruženje i prihvatili ga kao jedinu kuću za koju su znali i gde su pripadali. Osim jednog – piše u ovoj objavi.
Autor je dalje napisao:
– Simo (pravo ime poznato autoru i redakciji) iz Zaječara bio je dječak mojih godina koga su roditelji doveli kad je imao sedam, možda osam. Crnpurast, velikih tamnih očiju sa gustim trepuškama i rupicama u obrazima, izgledao je kao jedan od onih uplakanih dječaka sa Vilerovih goblena što ih je imala svaka radnička kuća čija je domaćica držala do trenda. Svaki dan bi ustao i nakon doručka se zaputio ka onom ćošku što gleda na Banjalučku cestu kojom su njegovi otišli ka Zaječaru. Tu bi ostao dok ga vaspitačice ne bi uvele na večeru i spavanje. Nije se družio sa drugima, nije se igrao, ništa. Samo je čekao. Vremenom je utabao zemlju na tom mestu i napravio sebi procep u šimširu da bolje vidi cestu – kaže on.
Kad bih krenuo kući morao je proći kraj Siminog ćoška. Udarao bi loptom od asvalt.
– Trudio sam se da ne gledam na tu stranu i ubrzavao korak u bijegu od ledene ruke koja mi je zbog njegove tuge sve jače stezala srce i terala suze na oči. Trčao bih kući srećan što me tamo čeka mati i kuća i ormar u mojoj sobi oblijepljen sličicama starih automobila i profesora Okultisa.
Jednom sam materi razbio tri čaše iz kristalnog servisa zato što je na kutiji pisalo “Kristal Zaječar”. Dobio sam slavne batine, ali mi nije bilo žao. Otišao sam iz Prijedora, pa iz Bosne, i uspomena na Siminu tugu iščezla je pred nebrojenim ofanzivama života – napisao je, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu