Ponudom autentičnih proizvoda i jela privukli su turiste, koji obilaze njihova imanja i na licu mjesta probaju grah poljak i druge grahorice, kukuruz, jela od autohtonih mahunarki, žitarica, paradajz, ali i sir i kajmak iz mješine i ostale proizvode ovog dijela RS.
Đuro Vujović iz Petrovog polja u hercegovačkom „Slow foodu“ je od njegovog osnivanja, kada je zajedno s komšijama na svom imanju počeo saditi grah poljak.
U porodici Runjevac tada je bilo sačuvano nekoliko kilograma graha poljaka, to smo podijelili i prve godine proizveli samo po nekoliko kilograma. Rod smo ponovo podijelili, a onda je krenula intezivnija proizvodnja i u drugim dijelovima Hercegovine, pa se u jednoj sezoni proizvodilo oko 120 tona graha poljaka – kaže on.
Đuro i sada u sezoni proizvede od 70 do 100 kilograma ove vrste graha, a kaže da se „poljak“ odavno adaptirao na hercegovačke uslove, pa zemlju ne treba ni đubriti, niti ga hemijski tretirati.
– Dobro podnosi i sušu i vlagu, a vegetacija je oko stotinu dana. Jedino što traži dosta rada, jer se ne smije brati po suncu, kako mahuna ne bi pucala, a zrna ispadala. Zato se bere rano ujutro prije sunca i onda sve radimo ručno, kao što su radili i naši preci prije jednog vijeka – objašnjava Đuro.
Od autohtonog hercegovačkog povrća proizvodi i kupus raštan, koji je stotinama godina omiljena zelen na hercegovačkim trpezama, a u voćnjaku uzgaja staru sortu žute šljive ranke, dok su u vinogradima čokoti kadaruna i dalmatinke.
– Nešto smo kalemili, nešto se prenosilo vegetativno, da bi se sačuvale te stare sorte. Žute rane šljive nema u drugim dijelovima RS, decenijama se kalemila, presađivala i uspjeli smo je sačuvati. Od nje se može praviti džem, ali i rakija, kao i od ostalih šljiva, iako se u Hercegovini šljiva puno ne prerađuje – priča on.
Đuro navodi da se za grah poljak odavno nadaleko čulo, pa ga kupuju ljudi i u drugim dijelovima BiH i Srbiji, a uglavnom ga traže dijabetičari.
Dok su u okolini Trebinja poljoprivrednici obnovili proizvodnju ove vrstu graha, na sjeveru Hercegovine „slow food“ je počeo sa sirom iz mješine, koji se proizvodi samo u ovim dijelovima Srpske.
Gordana Radovanović, predsjednica trebinjskog „Slow fooda“, kaže da se tipični lokalni poljoprivredni proizvodi jednog kraja najbolje mogu valorizovati kroz turizam, kada turisti dođu na imanje i probaju ih, a onda kupuju i nose u svoje zemlje.
– Smisao „slow fooda“ je da se svi ti proizvodi otkriju i vrate na trpezu, na tradicionalan ili malo moderniji način, i da se sačuvaju od zaborava – objašnjava ona.
Radovanovićeva dodaje da se proteklih godina pokazalo da turisti posebno cijene autentične proizvode.
– U saradnji s agencijama vodimo ih na seoska imanja, što je i proizvođačima najbolje. Nigdje ne moraju ići da bi promovisali i prodali svoj proizvod. S druge strane, turisti na neposredan način upoznaju naše proizvode – kaže ona.
Ističe da je cilj uvesti mlade ljude u posao, kako bi u budućnosti naslijedili roditelje.
– Zbog toga organizujemo i odlaske na sajmove mlađih poljoprivrednih proizvođača. Podržavaju nas i resorna ministarstva, pa ćemo nastojati da realizujemo i neke nove projekte – najavljuje ona.
Govori da su posljednjih godina turisti probali „popovski kukuruz“, autentičan kukuruz iz Popovog polja, kajmak i sir iz mješine, trebinjski paradajz jabučar, suve smokve, med.
Ona smatra da je najvrijednije što su se mali proizvođači vratili proizvodnji poljoprivrednih kultura koje su se vijekovima proizvodile u Hercegovini, a koje su bile pred nestajanjem. Radovanovićeva kaže da ministarstvo poljoprivrede RS radi na zaštiti gatačkog govečeta, koje jeste ukrštena pasmina, ali kao takva ne postoji ni u jednom drugom rejonu.
Stare kulture
Za desetogodišnjicu postojanja hercegovački „slow food“ želi da iz zaborava vrati 10 starih poljoprivrednih kultura: sijerak, sočivicu, slanić, ali i slatkovodnu ribu strugač, kao i podrobac, maslo, kobasicu „đevenicu“ i 3 vrste vinove loze.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu