Tužnu vijest o smrti Nenada Nene Gavrilovića saznao sam od brata Slavka, a zatekla me je u sred posla… i nisam stigao da “reagujem” odmah. Satima kasnije došlo je do prebiranja sjećanja, događaja i slika.
Sjećam se Nene sa Borčevim grbom na grudima, tu na atletskoj stazi dok je još bila šljaka, a zatim i kasnije, sjećam ga se i sa mnogih drugih događaja, susreta veterana Sloge iz Trna, turnira u “Boriku”… ali sjetio sam se još nečeg. (Nema potrebe da ovdje pišem njegove rezultate, to je već dobro poznato i objavljeno).
Znali smo mi klinici, pušteni sa lanca, uletati na treninge Borca, ali smo bili vaspitani da ne smetamo onima koji rade. To je cijenio Neno, a vraćao nam je širokog srca – izjava nikada nije bila problem.
Znali smo se sresti i u kafani na tom Gradskom stadionu, popiti piće, dva, tri, te popričati o životnim stvarima, nevezanim za taj pravougaonik ograničen linijama i zastavicama.
Bilo gdje da smo sjedili zajedno nailazili bi ljudi i pitali “Kako ste, kako Borac, šta ima…” i uslijedilo bi čuveno “Šta radite?”, a Neno bi uvijek odgovorio: “Ono što najbolje znamo.”
I stvarno je to radio tako… kada je bio igrač, kada je kao momak izlazio u grad (a to sam čuo od starijih), kada je bio trener, vaspitač, drugi rodtelj, savjetnik i kada je bio gost…
Neno, u ime moje generacije (nadam se da mi neće zamjeriti), hvala ti na lekcijama iz ljudskosti, a onda i na svemu onom vezanom za fudbal i Borac. Neka ti je vječna slava!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu