Nekada je ova željeznička stanica bila polazna tačka prema Kninu ili, za neke, prema Zagrebu ili Beogradu. S ovog mjesta od davnina su kretali brojni snovi prema svijetu, kao u onoj kultnoj Arsenovoj pjesmi, priča novinarka Blic, Nikolina Govoruša.
Danas, 27 godina kasnije najteže pitanje je ono najlakše: “Odakle si?” Stanem, zamislim se, pa počnem da objašnjavam, a zapravo život svih nas “djece iz kolone” put je prepun lutanja, životarenja i traženja korijena i smisla.
Mnogi su iskoristili pravo na “putovnicu” kao jedino nasljeđe mjesta rođenja i otišli daleko od domovine ili onoga što su smatrali svojom domovinom, šta god ona bila.
Drugi, ipak, poput mene ostali su ovde u Srbiji da grade krivu kulu od onih 20 maraka što je majka imala i ponijela sa sobom tog 4. avgusta 1995. godine. Ta kula ruši se i diže svakog dana – nekada je breme, nekada olakšanje.
Ima i onih trećih, koji su se vratili. Bio je to povratak u nepoznato, a opet najpoznatije i jedino sigurno što u životu imaju.
Sve u svemu, zaključak je isti: “Jednom izbjeglica, izbjeglica zauvijek”.
I nije to tužna priča o ratu, ja tu priču ne umijem da ispričam, jer sam sa četiri godine, koliko sam imala, tek počela da razaznajem uspomene. To je priča o jednom trenutku i istoriji koji je prolomljen kroz hiljade ogledala, uvijek drugačiji i uvijek jednak.
Mislim da je jedno sjećanje dominantno kod svih nas Krajišnika: sparina i nenormalna vrućina. Tog 4. avgusta pržilo je sunce jače nego ikada. Knin je najtopliji grad u Hrvatskoj ljeti, a zimi najhladniji. Tome valjda doprinose stijene, kamen koji preko dana upija sunce pa se ne da disati.
Taj isti kamen usađen je u sve nas kao neka karakterna crta, pa moja baba i dan-danas zna da kopa baštu i izvlači kamen i uporno ispočetka pokušava da oživi ono što je nemoguće oživjeti. Ljudi od kamena, to smo mi.
Majka je imala 29 godina, skoro koliko i ja danas. Zamišljam sebe kako sada iz bezbrižnosti svoga stana ustajem i odlazim u nepoznato. Smiješna sam samoj sebi. Brat je imao tek godinu i nešto više, beba u babinom naručju. Tata, tata nije bio tu. Kao i svaki tata tih godina.
Ono čega se sjećam jeste da sam na toj sparini ja uporno insistirala da nosim crvene čizmice, a onda je na školsko igralište sletio helikopter, ni dan danas ne znam zbog čega, samo znam da me je baba u tim istim crvenim čizmama i ljetnjoj garderobi vukla u gornji dio zaseoka Govoruše kroz prolaz koji se i dan danas zove “progon”.
Moja majka, organizovana kao i danas, nosila je sa sobom tri ključne stvari: onih 20 maraka, zlato i slike, sve albume sa njihove svadbe, slike kad smo bili mali, mladost u Poreču, slike iz njihovih školskih dana, sve je bilo i dan danas je tu.
Išli smo autobusom jednog rođaka (kakva privilegija, nije traktor, pomislićete), koji je bio krcat ljudima, sumornim licima, sa hiljadu pitanja, sa nekom zlokobnom ćutnjom. Sve je stalo u jedan autobus kojim je očev rođak inače pčele vozio.
Niko, ali niko, kasnije smo više puta razgovarali o tome na slavama, rođendanima, kad se sastaju naši ljudi, nije ni slutio da se kući nikada više neće vratiti.
Svi su odlazili s mišlju “samo malo da se smiri situacija i vraćamo se”.
A onda je put vodio dalje, samo dalje i tamo u Banjaluci, gdje su majke stale da svoju djecu smire, nahrane i presvuku nervozne, pospane i prljave, uslijedio je šok.
Pričala mi je tetka: “Presvlačim tvoju sestru u nekoj hali i u tom trenutku na televiziji su samo rekli: Knin je pao! A onda je krenuo plač, jauci, kolektivna histerija žena, djece koja su čuvši majke kako plaču krenula i ona. To je bio trenutak kada smo znali da je kraj, da povratka nema”.
I nije ga ni bilo više nikada. Istinskog povratka nikada više.
Tatinu stranu priče ne mogu da ispričam, ni sam je nije često pričao. Znam samo da je on došao sa tenka u pusto selo i kuću, otišao do štala gdje su bile krave, ovce i živina, pustio ih, da budu slobodne.
Hiljade očeva čuvaju svoje slike na te dane negde u mislima. Hiljade njih se nikada nije više vratilo. Hiljade ranjenih kao što je moj otac, ne priča mnogo o tim danima.
– U vazduhu se osjetio danima miris pustinje. Po mirisu smo znali da je gotovo. To se riječima ne može opisati – rekao je jednom tata.
Ako razmišljam kome je bilo najteže, znam da sigurno nije bilo meni. O onome što je bilo poslije ne želim da govorim. Godine siromaštva ostavljam samo nama da se sjećamo.
Danas nije tako. U jednoj porodici Govoruša postoje sva tri čovjeka sa početka priče. Baba se vratila, dio porodice je u Njemačkoj, a ja sam ovdje. Neskućeni, lutalice u čekanju da će biti bolje i da će vozovi šinama ponovo ići ka budućnosti.
Istoriju, kako ono kažu, “pišu pobjednici” i ja tim političkim pobjednicima čestitam. Ali da li su pobjednici gledajući sa Kninske tvrđave spremni da shvate da sjećanja stotina hiljada onih u nepreglednoj koloni nikada neće izbrisati?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu