Tomislav Čolović je preminuo u kafani u Kraljevu, a vlasnik ovog objekta je dugo na mjestu na kom je preminuo pjevač držao njegovu sliku.
– Desilo se uveče, tačnije noću, oko dva sata poslije ponoći. Tomislav je došao iz jedne kafane gdje je bila muzika. Naručio je pivo i porciju pršute, popio je gutalj i pao je – pričao je tada gazda Čeda i nastavio:
– Nisam bio tu, bio sam kod kuće. U kafani je bila konobarica. Ona ga je pronašla. Pozvala me je i odmah sam došao. Srce ga je izdalo. Pao je tu na pod. Čekali smo da dođe policija, kao i ljekari iz bolnice – prisjetio se Čeda, koji je pjevača poznavao od malih nogu.
– Bio je naš gost i prijatelj. Znali smo se iz djetinjstva. Pamtim ga kao dobrog čovjeka i dobrog muzičara. Znate, nije on uvijek bio u Kraljevu, on je povremeno dolazio i kad dođe, odsjedao je ovdje. Volio je da dođe sam, i to kasno poslije dvanaest. Volio je da se osami. Poručivao je meze, pršutu, sir, a od pića je volio pivo. Nije nikada pjevao. Ovdje je imao svoj mir. Odličan i dobar, ali pri alkoholu nije bio najbolji. Bio je pošten, nije nikog prevario. Cijenili su ga – rekao je tada Čolovićev prijatelj.
U gazda Čedinoj kafani je stajala i fotografija Tomislava Čolovića, i to iznad stola gdje je preminuo.
– Tri-četiri godine je poslije njegove smrti iza stola stajala njegova fotografija. Tada su dolazili i njegova bivša žena, sinovi, pa su rekli da će doći ponekad, ali nikad više nisu došli. Dugo smo se znali Tomislav i ja, čak i njegovog brata poznajem. Tad se prvi put desilo da neki gost umre za stolom. Ali kafana je bila njegov život, on je cijeli život proveo u kafani. Volim da slušam njegove pjesme, ali ne znam da pjevam, bio sam u podrumu kad je bog sluh dijelio – zaključuje on.
Pjevačevi sinovi naslijedili su talenat
Aleksandar svira bubnjeve, dok je Milan član orkestra Aleksandra Sofronijevića i oženjen je zvijezdom “Granda” Radom Sarić. On je prije izvjesnog vremena pričao o svom pokojnom ocu.
– Kada smo bili mali brat i ja, otac nas je vodio na svirke. Tako smo i naučili da zarađujemo. Ja sam mnogo volio da idem na njegove svirke. Ja sam ga molio da me vodi, što kasnije mislim da je bila greška. Zašto? Zato što sam prerano ušao u sve to, sa 10-11 godina. Ja naučim njegov repertoar, otpjevam “Malog mrava”, ne vidim se iza bubnjeva. On nas najavi, mi to odradimo vrhunski, ali šta ćeš, ne možeš da ideš kući jer moraš da čekaš kraj. To je bilo po pet-šest sati čekanje. Sutra odem u školu, drugi čas ja spavam. Ne mogu da izdržim. Prerano sam ušao u sve to. Skoro 30 godina već imam kako se bavim muzikom. To je nečiji radni vijek. Nije lako ući u sve to i zarađivati taj muzički dinar, doživljavati neke stresove… Čas si najbolji, čas si najgori, čas valjaš, čas ne valjaš.. Ima raznih ljudi koliko god ti bio vrijedan i radan, nije lako – rekao je on, prenosi Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu