Nataša je u emisiji “Preživjeli” na K1 ispričala svoju potresnu priču, kada joj je na početku blistave košarkaške karijere amputirana noga, i još jednom pokazala zašto je mnogi smatraju za heroinu svog vremena, prenosi Blic.
– Tad kad sam doživjela nesreću bila sam fizički najspremnija, trenirala sam jako i bila puna energije i snage, imala sam 19 godina. Potpisala sam za jedan mađarski klub i krenuli smo na prvu utakmicu. Sjećam se, za Đer autobusom. To je 80km ravnog puta usred bijelog dana. Na pola puta se desila nesreća. Neka Lada je ušla u našu traku, ali niko ne zna kako se to desilo, i naš vozač je pokušao da ga izbjegne i kako je okrenuo naglo volan autobus se prevrnuo. Ja sam bila svjesna svega, tačno se sjećam, saigračica Milica Ivanović sjedi preko puta mene slušamo muziku. Odjedanput vidim da nešto nije u redu i da autobus počinje da gubi kontrolu i tad sam pogledala ispred i vidjela kako autobus pada. Sljedeće čega se sjećam to je da kažem Milici izvini, jer sam pala na nju i udarila sam je. Uspjeli smo nekako da izađemo iz prevrnutog autobusa, jer je bila rupa tik iza drugih vrata i ja sam se ispravila i pogledala dole i vidjela da nemam cijelo stopalo, odjedanput – ispričala je Nataša.
– Milica mi je pomogla da odskakućem u stranu i sklonimo se od autobusa. Bila sam u šoku, adrenalin je radio i postupila sam instinktivno, u tim trenucima nije bilo bola. Mi smo razmišljali samo da se sklonimo od autobusa da ne eksplodira i da podvijem nogu i podignem je. Okolo je vladao haos, toga se sjećam i dan danas, djevojke su poispadale iz autobusa dok je on išao lijevo desno, kroz staklo su prolijetale i hvala bogu niko od njih nije imao strašne povrede. Poslije mene je imala djevojka prelom ruke, ali svi su bili u šoku, i baš smo pričali poslije toga, svi su doživjeli prosto pomračenje svesti i niko se nije sjećao ničega. Milica i ja smo o tome baš pričale otvoreno, da li je to do našeg srpskog mentaliteta, ali eto, sjećale smo se svega. Ona je čak u jednom trenutku tražila moju patiku i nogu, jer je mislila da može da se zašije.
Nataša od tada važi za pravu heroinu, koja je svojom snagom i primjerom udahnula hrabrost mnogima.
– Vjerujem da sve što nam se dešava, dešava se jer to možemo da preguramo. Ne treba samo gubiti neki optimizam i vjeru, znam da moja situacija zvuči nestvarno, ali i dok sam ležala na VMA ja sam imala koš gdje sam s kreveta ubacivala lopticu sa bratom – ističe Nataša
Nataši je podrška bliskih, ali i ljudi koje nikada do tada nije srela, donijela novu snagu da se ponovo vrati košarci.
– Ta vrsta podrške u tim trenucima za mene je bila nemerljiva sa bilo čim. Ljudi koji su dolazili da me obiđu i govorili mi lijepe riječi, sve to je imalo za mene snagu i davalo mi vjetar u leđa. U tim trenucima najgore je bilo mojoj mami i ja sam imala dogovor sa bratom da pazi na nju. Vjerujem da je ona najteže podnijela i te ožiljke nosi i dan danas. Bilo je kod mene i težih dana, i kada me boljela noga, ali sam se stalno trudila da se razveselim, ljudi su mi dolazili, brat je bio taj koji je uvijek ima neku formulu da me oraspoloži. Nikad nisam doživela tu tačku da se raspadnem, bilo je teških trenutaka, ali sam uspjela da idem dalje. Najteže mi je bilo da prihvatim kuda sada i šta sada. Nisam imala predstavu, jer je izgledalo da mogu da zaboravim na košarku. Posebno sam srećna što imam takvu porodicu da je obrazovanje uvijek bilo na prvom mjestu i bilo je – može košarka, može sve, ali moraš da završiš fakultet. Upisala sam menadžment u sportu i jako mi je drago što sam kroz obrazovanje dobila ideju šta bih radila dalje – objasnila je Nataša.
Ona je pokazala i da kada ste dovoljno hrabri i vjerujete dovoljno u sebe, onda za vas ne postoje granice.
– Prijatelji su krivi najviše što sam se vratila košarci. Moj kondicioni trener, kod koga treniram od 14. godine, još u bolnici mi je doneo tegove i rekao da vežbam gornji dio tijela. Učila sam da hodam, pa da trčim sa protezom, i onda je stigao poziv iz Francuske i to je bio prelomni period kad sam otišla u Pariz gdje su mi uradili tu magičnu nogu, kako je ja zovem, to jest sportsku protezu. Dizajnirali su je baš za košarku da možete da ispratite sve pokrete i kad sam prvi put stala na protezu videla sam da sve mogu da radim. Rekla sam samo: “Bože, ja ću igrati košarku” – ispričala je Nataša.
Na kraju je otkrila i kako je za nju izgledalo da ponovo stane na parket.
– Kad sam se vratila na teren, svi su rekli da je to nemoguće. Sve igračice su tada imale veću tremu nego ja. To iskustvo je bilo fantastično za mene i sada vodim zaista normalan život. Drago mi je da ljudi mogu na mom primjeru da vide da sve može da se izgura i da se uvijek može pronaći izlaz – završila je sportistkinja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu