Najbolnije slike bile su mu one iz susreta sa preživjelim ratnicima. Pamtio je svakog po imenu. I, koji je od njih odakle.
– Ne mogu da zaboravim jednu sliku. Došle starine, godina kao što ja sada imam, i više. Pratili su ih sinovi, unuci. Pridržavali ih, a oni padaju uz krstove saboraca. Bila je to njihova posljednja posjeta Zejtinliku. Vadili su iz njedara suve šljive, jabuke… Neko grumen zemlje donio, neko voštanicu. Svi plaču. Ja stežem srce, pa plačem samo kad niko ne vidi. Plačem za svima koji ovdje počivaju, stradali u čežnji za otadžbinom, majčinskom suzom. Svojim kućnim pragom, njivom, zaustavljenim plugom u rodnoj oranici – govorio je djed Đorđe za Novosti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu