Marina Abramović je provela dobar dio proteklih 50 godina nanoseći bol i stres sopstvenom tijelu u ime umjetnosti. Ranije ove godine, njeno tijelo joj se malo osvetilo, piše „Gardijan“.
U maju, nakon što je otišla u bolnicu zbog manje operacije koljena, umjetnica je pretrpjela plućnu emboliju od koje je zamalo umrla. Bila je na intenzivnoj njezi šest nedelja, imala je tri operacije, devet transfuzija krvi i neko vrijeme je provela u komi. Za nekoga ko je godinama – za publiku koja posjećuje galerije – ležala naga na blokovima leda, bila desetak dana na podignutoj platformi bez hrane, namjerno izazvala nesvijest i skoro se živa spalila, bolnica je bila šok.
Ona objašnjava kako je vjerovala da je praksa izdržljivosti u njenom radu – u njenom možda najpoznatijem performansu “Umjetnik je prisutan”, kada je sjedila nepomično šest sati dnevno tri mjeseca dok su hiljade ljudi stajale u redu da zauzmu sjedište preko puta nje – ubrzala njen oporavak.
– Za početak, doktori su mi davali opioide svaka četiri sata i nisam mogla da se nosim sa tim – rekla je ona. „Ne mogu da uzimam alkohol, ne mogu da uzimam lijekove, čak ni aspirin. Želim da osjećam sve u svom tijelu, uvijek. Pa sam prestala da ih uzimam. Bol je bio nevjerovatan. Ali znala sam da će mi ovo omogućiti brži oporavak jer bih mogla da iskoristim svu svoju snagu volje i sve što sam naučila da brže ustanem iz kreveta. U suprotnom, možda bih i dalje bila tamo.”
Njen rad je često bio fokusiran na smrtnost – za svoj komad „Nude With Skeleton “ iz 2002. godine, Abramovićeva je prilagodila praksu tibetanskih monaha i ležala naga na podu galerije sa ljudskim skeletom na sebi, kostima koje je animiralo njeno disanje. Da li je takvo iskustvo pomoglo, piše Nova
– Veoma je smiješno. Neprestano sam razmišljala o sopstvenoj smrti. Napravila sam ovu operu “Sedam smrti Marije Kalas”, u kojoj sedam puta umirem na sceni. Ali trenutno samo živim! Ne želim da se bavim nikakvim skeletima. Juče sam pravila hljeb od maslina! Nije loše. Mogao bi da bude vlažniji. Mislim da će drugi put biti bolji. Budim se srećna! Pjevam cijeli dan.“
Veliki dio te radosti bila je mogućnost dolaska u London ove jeseni. Abramović je – nevjerovatno – prva umjetnica u 255-godišnjoj istoriji Kraljevske akademije kojoj je dato da vodi galeriju za punu retrospektivnu izložbu (2021. godine, Trejsi Emin je dijelila prostor sa Edvardom Mankom). Pored toga, Abramovićeva nastupa u svojoj operi Marija Kalas za ENO u londonskom Koloseumu, četiri dana će preuzeti centar “South Bank”, promoviše dvije knjige i ima četiri predavanja.
Da li je ikada pomislila da kaže ne?
„Jesi li lud?“ kaže ona novinaru „Gardijana“ uz kikot. „Imam 76 godina, u novembru 77. Šta ću da radim? Sjedi kući i čekaj penziju?“
Jedna od njenih rijetkih iritacija bila je to što zbog bolesti nije mogla da leti avionom, pa je rezervisala put na “Queen Mary 2” za prelazak Atlantika. U velikom okruženju privatnog salona Kraljevske akademije, ukrašenog uokvirenim listama potpisa akademika, Abramovićeva je djelovala kao kod kuće, pijuckajući čaj, uz gomilu potpisanih postera na podu pored nje, reklamirajući izložbu.
Kako je prošlo putovanje brodom?
„O moj Bože“, kaže ona zaverenički. „Prije svega, brod je nevjerovatno lep. Sedam dana gledaš okean. Na brodu imate 10 odsto mladih ljudi, koji su putovali morem da spasu planetu, i 90 odsto ljudi vjerovatno na svom posljjednjem putovanju. Nisam mlada, ali sam se osjećala mladom. Došla sam sa svojim partnerom (filmskim producentom Todom Ekertom). I bilo je veoma romantično. Čitali smo knjige jer internet ne radi. Neki ljudi plešu „ča-ča-ča“. Bilo je trivijalnih kvizova. Uveče nose smokinge. Svi su veoma dostojanstveni. Ali onda su isti ljudi sledećeg jutra u šortsevima – a vi to ne želite da vidite. Najgori dio je hrana. Nema soli. Zato što svi imaju visok krvni pritisak.“
Zvuči kao druga vrsta testa izdržljivosti?
„Bila sam tako srećna što sam stigla na kopno.“
Marina Abramović je odrastala u komunističkom Beogradu. Rođena je 1946. godine, kao kćerka roditelja koji su u ratu bili poznati partizanski borci u vojsci maršala Tita. Neke od njenih karaktera formirala je njena strašno stroga majka.
– Nisam ni znala da je ona narodni heroj dok nije umrla – priseća se Abramović.
– Da sam pročitala jednu stranicu njenih dnevnika dok je bila živa, moj odnos sa njom i moj život bi bili potpuno drugačiji. Htjela je da me napravi ratnikom, da ne bih patila kao ona. I jedini način koji je znala bila je ta nevjerovatna hladnoća. Nikada me u životu nije poljubila. Kada sam loše spavala, ona bi me probudila usred noći da mi ispravi krevet kaže ona.
Sa roditeljima koji su bili angažovani na pozicijama Komunističke partije, Abramovićevu je uglavnom odgajala baka, koja ju je svakodnevno vodila u crkvu.
– Nikad se nisam igrala sa lutkama; Igrala sam se samo sa senkama“, kaže ona. „Bila sam veoma čudno dijete.“ Posmatrajući crkvene obrede, ona je povjerovala da će postati sveta ako bi mogla da popije svu vodu iz fontane. „Tako sam stao na malu stolicu i pila vodu. Užasno sam se razboljela.”
Sjedeći u salonu Kraljevske akademije, Abramovićeva pokazuje poruku na svom telefonu od glumca Šona Pena, prijatelja, koji je u Kijevu. Na slici je Pen pored kristalnog zida, sa porukom da se, uprkos svemu, dobro čuva. Prelistavanje njenog Vocap vraća Abramovićevu iz tih strahota u sadašnjost.
Na njenim fotografijama je i serijal koji je snimila za časopis “Harper’s Bazaar”. Ona se osmjehuje i malo trgne na svoje slike u smjelim kreacijama Alexandera McQueena i Comme des Garcons. Smatra da je „još uvijek čudno“ da bude na naslovnoj strani u modnom časopisu.
– Kada sam bila mlada, bila sam tako ružna, imala sam veliki nos i smiješnu kosu i puno bubuljica. Bila sam nevjerovatno stidljiva. Ali sada nemam te strahove – kaže Abramović.
Sa sadašnjim partnerom je u vezi šest godina.
– Moj partner je 21 godinu mlađi; ne pola vijeka, ali nije loše. Upoznali smo se nakon jako lošeg razvoda od mog muža Italijana kada sam zamalo umrla zbog ljubavi – zbog čega sam i napravila ovaj komad o Mariji Kalas, jer je ona bukvalno umrla za to kopile Onazisa. U mom slučaju, rad me je spasio. Ali da, stvarno mi je potrebna ljubav. Volim da samo čitamo novine zajedno. Pijemo čaj. On mi čita svako veče, ali nikad ne uspije više od tri stranice jer ja zaspim – zaključuje Marina Abramović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu