Zabava

"Ne trebaju mi automobili, svuda idem pješke i autobusom" Tanja Bošković je deset godina u penziji i otkriva da živi skromno

Glumica Tanja Bošković je već desetak godina u penziji i kaže nema razloga više da radi.

"Ne trebaju mi automobili, svuda idem pješke i autobusom" Tanja Bošković je deset godina u penziji i otkriva da živi skromno
FOTO: DEJAN BRIZA/RAS SRBIJA

Ne nedostajem publici. Svi koji žele da me vide dođu u pozorište. Mora prostor da se da mladima, a drugo, sadržaj koji se nudi nije dostojan moje starosti. Nemam više vremena za gubljenje. Hoću da se bavim onim što me zanima i da otkrivam neke svetove. Imam druga posla, nije sve u pozorištu. To je bilo do moje 35. godine, a poslije sam postala svjesna da ne postoji potpuno neistražena teritorija moje duše s kojom želim da se bavim i neću da je dijelim s publikom. Drugo, i bogu mora malo čovjek da se posveti prije nego što ode s ovog svijeta. Moram da razriješim svoje nedoumice. Smisao nije samo pozorište, bez obzira na darove koje sam dobila s neba. Smisao je ipak negdje drugdje.

Tanja smatra da je mladim nadama potrebno da stasaju u pozorištu, prenosi Blic.

– U pozorištu. Film je industrija. Ništa mi se to ne sviđa. Igram i igrala sam na filmu, ali na drugačiji način. Danas se tako snima da vi dobijete tek danas za danas. Nema tog Pitera O'Tula koji može da radi na taj način. Pogledajte Meril Strip. Ona uzme tekst i godinu dana se bavi tom ulogom, mijenja i glanca… Ne želim da učestvujem u tome gdje se od mene traži da gledam u daljinu.

Glumica je otkrila i šta je sve potrebno za srećan život.

– Spadam u ljude čeličnog zdravlja. Imam 68 godina. Posljednjih 35 godina nisam imala ni kijavicu. Ne znam kako su ljudi postali inertni. I dalje trčim, skačem, jurim, ludujem i pjevam… Volim more i da plivam. I dalje jedem šaku hrane dnevno. Nikom nije potrebno više. Živim jedan zdrav seljački život. Nemam potrebu za prejedanjem u bilo kom smislu. Vjerovatno me molitva, pričešćivanje i ispovijest drže u dobrom duhovnom i fizičkom zdravlju. To je moja radost. Nikad se nisam prostirala više nego mogu. Gospod mi je dao dara koliko mi je dao, a ja zadovoljna. Gospod je dao da imam djecu, ja presrećna… Trudim se da nemam loše misle. Doživljavam ih kao grijeh… I kad dođu loše misli, očetkam ih sa sebe. Nisam morala da nosim tuđim imenom potpisane haljine da bi mi rekli da sam vrijedna. Nahranjena sam ljubavu svojih roditelja, sestre, djece, prijatelja i komšija. Ništa nisam morala. Ne trebaju mi automobili i svuda idem pješke. Uđem u gradski prevoz samo ako žurim. Zdravlje se nalazi u našim dušama. I tijelo odreaguje na svaku ružnu i rđavu misao. Ubi vas pamet i kalkulacija, ovo se obraćam čitaocima. Rasteretite svoje duše i radujte se.

Tanja za kraj dodaje da je u njenoj profesiji najteže igranje mjuzikla.

– Igranje mjuzikla je najteža stvar poslije rudarskog posla. Ne postoji nijedan teži zanat. Mjuzikl traži da morate biti savršeno zdravi i ne dolazi u obzir da imate temperaturu ili da ste slomili nokat. Morate da igrate kad vam nije ni do čega, i to tako da svi vjeruju da je ovo najveća radost ovoga svijeta. Lako je odigrati premijeru. Poslije tek dolazi ono pravo, i rad i pravo ispitivanje.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu