Iz našeg ugla

Nebeski Milić

Sasvim slučajno, kako to obično biva, moj prijatelj, pisac Zoran Stefanović, pozvao me je na zanimljiv koncert ruske muzike u izvođenju Simonide Stanković u Domu Jevrema Grujića u Beogradu.

Vladimir Đurić Đura
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Uz pratnju ruskog virtuoza na harmonici, Simonida je pjevala više od dva sata u ambijentu u kom je bila izložba slika njenog oca, Milića od Mačve.

Milićeve prepoznatljive slike, prepune fantastike i srpske ikonografije, odmah prosto ulaze u oči gledaoca. Neobičan spoj Simonidinog pjevanja i Milićevih slika pretvorio je ovaj događaj u nešto posebno. Tehnika njenog pjevanja, naučena od jakutskih šamana, koji pjevaju nazalno, kroz nos, i tuvanskih, koji pjevaju grleno, čini da ona ima poseban ton, posebnu frekvenciju. Simonida se etno muzikom svijeta bavi godinama, pa je u ruskim tradicionalnim pjesmama pronašla melodije i poeziju koje perfektno odgovaraju njenom načinu pjevanja.

Iznenađenje je bilo kada je zapjevala na engleskom jeziku pjesmu “Mercedes Benc”, koju je izvodila Dženis Džoplin. Potpuno je izmijenila tekst da bi otkrila važnu istinu – njena majka je bila slikar, ali njen otac je bio genije. Djelovalo je to dosta uvjerljivo. Njen otac, Milić od Mačve, zaista je autentični srpski genije, upravo kao što je to u Španiji bio jedan Salvador Dali. Koliko je sam Dali cijenio našeg Milića govori činjenica da je samo s njim imao zajedničku izložbu.

Nebeski Milić, kako je povremeno sam sebe nazivao, duboko je ušao u duhovnu matricu srpskog naroda, o čemu je nadahnuto pisao u tri toma svoje autobiografske “Povjesnice”. Svoju prepisku sa Olgom Luković Pjanović, istoričarkom koja je napisala djelo “Srbi narod najstariji”, takođe je objavio kao knjigu. Vjerovao je da su Sorabi narod dospio s potonule Atlantide, preci drevnih Srba koji su naseljavali Balkansko poluostrvo. U studiji “Podzemni tok” Nemanja Radulović veoma ozbiljno i iz ezoterijskog  ugla pročitava Milićeve tekstove o Atlantidi i drevnim Srbima, kao i njegovu saradnju s avangardistima “Mediale”.

U trećem dijelu Povjesnice Milić opisuje svoje putovanje po Karibima, u kojima otkriva pravi trag atlantiđanske kulture. Milić je u nekoj formi dnevnika pravio crteže i bilješke s putovanja, slično kako su to radila i dva takođe autentična srpska genija Rasko Petrović i Rastko Ćirić. Sve ovo bi zahtijevalo ozbiljnu i dugačku analizu, koja bi dokazala kako su naši veliki slikari polazište imali istovremeno u srpskoj tradiciji i istoriji, kao i u metafizici i mitu.

Realno i nadrealno se prepliću na čaroban način, recimo na Milićevoj najčuvenijoj slici “Dogovor velikana pred svečanu propast sveta” iz 1970. godine. Prozorljivi Milić na toj slici sjedi u prvom planu noseći na ušima nekave slušalice i neku vrstu VR naočara. Virtuelna stvarnost koju vidi, balvanovi koji prodiru iz onostranog, zajedno sa oblacima otkrovenja, nimalo ne zbunjuju velikane koji su načičkani okolo poput pop ikona sa omota “Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band”. Među njima je, kao model, naga supruga Beba, majka Simonide i Teodore. Svakako, Simonida svojim pjevanjem zatvara krug i nastavlja umjetničku akciju dalje.

Nebeski Milić je zadužio nebesku Srbiju, bar toliko da njegove kuće legati postanu turističke atrakcije, kao što je Dalijeva kuća u Figueresu. Milić u Povjesnici tvrdi da ga je Dali primio u tu kuću i odveo do posljednje sobe, gdje je leđima okrenuta ležala njegova naga supruga Gala. Sve i da je laž, zvuči umjetnički.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu