Broj sedmičnih treninga u klubovima ili školicama sporta, a pogotovo broj časova fizičkog u školama, trenutno nije dovoljan da bi se popravila loša slika o fizičkoj aktivnosti osnovaca i srednjoškolaca u Srbiji.
Ultimativni stav strućnjaka je da se treba uvesti čas fizičkog vaspitanja jednom dnevno.
Novoobjavljeno istraživanje Instituta za javno zdravlje Srbije “Batut”, naime, pokazuje da je samo 30 odsto ispitanih učenika fizički aktivno u mjeri u kojoj bi trebalo da budu. S druge strane, svaki 11. učenik na društvenim mrežama dnevno provodi sedam ili više sati, pa iz “Batuta” poručuju da je potrebno unapređenje fizičke aktivnosti, kako u školama, tako i u vanškolskim aktivnostima.
Apsolutno nedovoljno časova fizičkog i dodatnog sporta za djecu
Da obim fizičkog vaspitanja u školama i dodatnih sportskih aktivnosti koje deca upražnjavaju nije dovoljan za taj uzrast, upozorio je i profesor dr Vladimir Ilić, fiziolog i specijalista sportske medicine.
– Tri sata, što je neko isprogramirao da bude trajanje treninga nekog sporta i to jednom sedmično (dva od tri puta nedeljno po sat vremena djeca uglavnom idu na treninge, prim. aut.), za dijete je apsolutno nedovoljno. Dijete mora svaki dan da ima različite oblike fizičkih aktivnosti u trajanju od minimum dva sata da bi se pravilno razvijalo, da bi imalo normalnu tjelesnu konstituciju i da bi se spriječila pojava gojaznosti, a već imamo zabrinjavajuće veliki broj djece koja su gojazna ili imaju prekomernu telesnu težinu – ukazuje dr Ilić.
Djeca nespretna, ne znaju kolut napred, plaše se lopte
A pravilnom dečjem razvoju, slažu se i nastavnici fizičkog vaspitanja u školama, svakako ne doprinosi sadašnji obim ovog predmeta – tri časa sedmično u osnovnoj, odnosno, tek dva u srednjim školama. Ističu da je zbog toga mnogo njihovih kolega izgubilo motiv za rad, da u nekim školama, pogotovo u manjim lokalnim sredinama, ne postoje ni adekvatne sale za fizičko, dok neke nemaju ni odgovarajuća dvorišta, „kamoli sportske terene“.
Za profesorku fizičkog vaspitanja u jednoj valjevskoj osnovnoj i srednjoj školi Mariju Nožicu, problem je pored malog broja časova i, kako kaže, „definitivno zastareo plan i program ovog predmeta“.
– Djeca su nam, na žalost, toliko nespretna da neke stvari ne mogu ni da održim. Primjer je sportska gimnastika kod petaka i šestaka koji su sposobni samo za osnovne elemente, kolut napred i nazad, „svijeću“ i „most“, dok vrlo malo njih može da nauči stav na šakama i „zvijezdu“, a o premetu da i ne govorim. Ništa bolje nije ni u srednjoj školi – kaže ona.
Milena Reljin-Tatić, slavna ritmička gimnastičarka i olimpijska takmičarka, danas sportski pedagog koji radi sa djecom, takođe kaže da je sadašnji obim fizičkog vaspitanja u školama nedovoljan.
– Djeca danas ne znaju da uhvate loptu kada im se baci, ili je se čak i plaše. Ne znaju da trče, dolaze sa uvrnutim stopalima unutra, imaju probleme sa spuštenim svodovima i sve to veoma zabrinjava. Imaju, s druge strane, apsolutno nedovoljno fizičke aktivnosti i kroz čas i kroz slobodno vrijeme. Zarobljena su u zatvorenom prostoru za računarom ili mobilnim telefonom, van igrališta i parkova ni u igri, a kamoli treningu – kaže ona za.
Zanemareni bazični sportovi – gimnastika, atletika i plivanje
Nedostatak potrebnog fonda časova profesorka Nožica kompenzuje, kako kaže, stalnom pričom sa svojim osnovcima i srednjoškolcima o tome koliko im je kretanje neophodno, a ako kod nekog đaka primijeti makar i zrno talenta za neki sport, upućuje ga na trening. Ističe, međutim, da u prosjeku u odeljenju od 30 đaka tek njih pet trenira mahom košarku, fudbal i odbojku, te „da paktično jedini ti učenici imaju dovoljno fizičke aktivnosti za svoj uzrast“.
– Ona djeca i adolescenti koji idu na neki sport praktično i jedini imaju potrebnu fizičku aktivnost. Međutim, taj broj današnjih treninga na sedmičnom nivou kod većine sportova za školarce, nekada je u stvari tek bio dodatak za svakodnevne fizičke aktivnosti, bilo kroz redovno treniranje, bilo kroz rekreaciju ili igru. I zbog toga, između ostalog, potrebno je više školskih časova fizičkog – smatra Milena Reljin-Tatić.
Po njenim riječima, današnja djeca su postala „žrtve“ zanemarivanja bazičnih sportova neophodnih za razvoj lokomotornog aparata – gimnastike, atletike i plivanja, koji su nekada bili obavezujući u školama.
I profesori sami odustaju i zbog starih sprava, a i straha šta ako slučajno dotaknu đaka
– Gimnastika je, opet, sport gdje je apsolutno neophodna podrška profesora, znači dodir sa onim koji vježba. Koliko znam, u školama nema ni dovoljno gimnastičkih sprava, a i ono što ima, ostalo je iz nekog prošlog vremena. Profesori prvo ne žele da svoje đake stave na razboj i gredu koji su toliko stari i praktično opasni za upotrebu, a onda su i u dilemi gdje đake mogu da prihvate i dodiruju. Prosto, zbog svega toga dovedeni su u situaciju da je „bolje da to ne radim“, nego da eventualno odgovaraju za nešto što je neprimjereno – kaže naša sagovornica.
Kada nema dovoljno ili uopšte gimnastike, atletike i plivanja na školskim časovima, Marija Nožica svoje đake onda vodi u prirodu i na bazen, pošto aktivno sarađuje sa lokalnim planinarskim društvom i plivačkim klubom.
– Mi jednostavno moramo da popunimo sve te „rupe“, a ključ je u saradnji sa drugim sportskim institucijama i klubovima, korišćenju njihovih resursa, jer tek tako dođe do pomaka u fizičkoj sposobnosti djece. Ali, da bi se djeca mijenjala na bolje, moramo i mi. Ne da tjeramo mak na konac i od djece tražimo nemoguće, nego da se trudimo da im ostavimo i prostor da se na času igraju, da rade ono što vole i mogu, da sve što je fizička aktivnost može i vredi, sem sedenja – kaže profesorka fizičkog iz Valjeva.
Za fizičko traže ljekarsko opravdanje, a iz teretane ne izlaze
Ona upozorava na još jedan paradoks, u posljednje vrijeme prisutan naročito kod srednjoškolaca – mnogi traže opravdanje da fizičko uopšte ne rade, ali zato iz teretana ne izlaze!
– Reč je o nezdravom pomodarstvu i tinejdžerima usađenom lažnom idealu da preko noći mogu da postanu mišićavi ili zgodni, pa im je imperativ samo izgled, a ne zdravlje. Bukvalno se naježim kad vidim da bez ikakvog zagrijevanja počinju da vežbaju na spravama, a veći dio njihovog vežbanja se sastoji u tome da slušaju muziku i fotografišu se – iskrena je ona.
Neophodno je da čas fizičkog u školama bude svakog dana
Sagovornice su saglasne da boljitka u lošoj statistici o fizičkoj aktivnosti školaraca neće biti ako se, pogotovo u osnovnoj školi, ne poveća broj časova ovog predmeta.
– Ja bih uvela da to bude svaki dan, pogotovo od 1. do 4. razreda, jer se kroz igru ne razvoja samo tijelo nego i mozak, pa bi bolje pamtili i učili. Mi u osnovnoj školi smo ključni faktor. Ili djetetu preneseš ljubav ka fizičkoj aktivnosti, ili ga ubiješ u pojam! Ne treba nam iživljavanje nad djecom da se ispituju koliko ima kvadratića na mrežici pa im se da dvojka, ili da učiteljice uopšte neće da drže čas fizičkog iz straha da se dijete ne povredi – jasna je Marija Nožica.
Milena Reljin-Tatić kaže da je potreba za svakodnevnim časom fizičkog vaspitanja postojala dugi niz godina, „ali se uvijek javljao neki problem da bi to zaživjelo“.
– Mislim da ministarstva prosvjete, sporta i zdravlja mogu da nađu rješenje da se dodatno plate nastavnici fizičkog vaspitanja i da konačno imamo tih pet časova nedeljno. Jer, nije riječ samo o tome kakav će nam sport biti sutra, nego da će problem zbog ovakve fizičke neaktivnosti imati cijela nacija i budući naraštaji – jasna je nekadašnja šampionka ritmičke gimnastike.
SZO: Deci i adolescentima potrebno minimum 60 minuta fizičke aktivnosti dnevno
Držeći se preporuka Svetske zdravstvene organizacije (SZO), pedijatri i fiziolozi su saglasni u tome da je djeci i adolescentima uzrasta od 6 do 17 godina potrebno minimun sat vremena fizičke aktivnosti dnevno, koja treba da obuhvata trčanje, skakanje, ples ili vožnju bicikla. Ističu da su, pored toga, važne aktivnosti koje podstiču jačanje mišića i kostiju, poput penjanja, preskakanje vijače, igranje školice i slične. Lista tih aktivnosti zavisno od uzrasta, a po standardima SZO, sadrži sledeće:
Preporučena fizička aktivnost za uzrast djece od 3 do 5 godina
Deca u ovom uzrastu bi trebalo da su aktivna tokom celog dana, bez obzira na to da li idu u školice sporta prilagođene njihovom uzrastu ili ne.
Preporučena fizička aktivnost za uzrast dece od 6 do 17 godina
U ovom uzrastu, školarci bi trebalo da imaju 60 minuta aerobno/kardio vježbi svaki dan, kao i tri dana sedmično vežbi koje podržavaju razvoj, rast i jačanje mišića i kostiju. Reč je o vežbama koje podržavaju korišćenje sopstvene težine, jer se ne preporučuje upotreba tegova i dodatnog opterećenja.
Tri vrste fizičkih aktivnosti bitnih za razvoj
Aerobne vežbe
Tri puta sedmično po 60 minuta dnevno brzog hodanja, trčanja, ili bilo koji sportovi i fitnes treninzi koji utiču na ubrzan rad srca su poželjni.
Vježbe za jačanje mišića
Tri puta sedmično penjanje na vještačkoj stijeni, penjanje uz konopac, zgibovi i sklekovi su treninzi koji pomažu rast, razvoj i jačanje svih mišića u tijelu djeteta.
Vježbe za jačanje kostiju
Sve što podrazumeva skakanje ili trčanje tri puta nedeljno je ono što pomaže razvoju i jačanju kostiju kod djece uzrasta od 6 do 17 godina, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu