Obrenovački portal Lokalne novine objavio je potresnu ispovijest jednog od Markovih prijatelja, koji je prisjestio prijateljstva sa 27-godišnjim mladićem iz Obrenovca. Njegovu ispovijest za ovaj portal prenosimo u cjelosti.
Sjećam se, mnogo smo voljeli fudbal. I ne bi to bilo ništa novo rečeno, voljeli su ga i prije nas i voljeće ga generacije poslije nas. Ali, nekako, mi smo bili drugačiji. Kada krenemo od pumpe preko “Vašarišta” pa dole na “Rabu”, Đura, Vlada, Fića, Bole, Fudža, Bane i ja, svi snovi bili su na jednom mjestu, a u glavi samo jedno – lopta. Rodili smo se iste 92.godine, išli u različite škole, živjeli u različitim dijelovima Obrenovca, imali različite drugare, ali smo ovdje bili tim. Tim za koji kažu da je bio jedan od najboljih ikada u ovoj našoj varoši.
Ne znam u čemu je tajna ili kako se to dogodi, da se pojavi takva generacija, ali tih godina kada smo mi bili “Rabini klinci” svakako jeste. Neki od nas su počeli upravo tu pored Kolubare sa Vučkom, a neki su došli od čuvenog Čika Arse, sve u svemu bili smo najbolji. Sanjali smo velike klubove, boje dresova poznatih, velike stadione, a radovali se svakoj pobedi u našim takmičenjima. A onda, kao što Kolubara i Sava nezaustavljivo teku tamo negdje, i nas je život vodio na različite strane.
Manje-više svi smo ostali u fudbalu, jer to jednom kad uđe u krv nikada ne izlazi. Fića je dosanjao svoj san o velikim klubovima i dresu reprezentacije, Đura je u Crvenoj zvezdi, ali u ulozi trenera i to najperspektivnijeg u Srbiji. Za Dražu bi se moglo reći da igra ozbiljan fudbal u inostranstvu, a Vlada je uvijek bio tu negde na granici da stvarno bude neko. Mi ostali smo manje više uspješni i jurimo za loptom iz ljubavi u malim klubovima.
Pored velike ljubavi za loptom, morali smo da se sretnemo sa životom i na onaj drugi način, kako smo bili stariji sačekale su nas obaveze, one druge, životne. Mnogi od nas su zapaženi u drugim oblastima, poslovnim. Neki su naravno,”trbuhom za kruhom” otišli hiljadama kilometara iz ovog grada da bi sebi obezbijedili bolji život. Ponovo se u ovom trenutku sećam tih odlazaka na treninge i utakmice, kada smo razmišljali da nas niko i nikada neće rastaviti, da ćemo zauvijek biti najbolji tim, a život nam je donio neke druge priče.
Upravo tamo, hiljadama kilometara daleko u Americi ugasila se jedna od najsjajnih kockica iz našeg mozaika. Nesrećnim slučajem i ludačkim nemarom jednog bolesnika, koji nije znao ni šta će sa samim sobom, ni svojim automobilom, ugasili su se svi snovi i život našeg štopera – Marka Boškovića. Mnogo puta sam ovih dana pročitao tu vijest koja je stigla iz Amerike i još ne mogu da vjerujem da Bole više neće biti među nama. Sanjali smo i to da se jednom okupimo i da odigramo tu neku utakmicu za našu dušu i naš grad, kako sada, kako bez Boleta.
Mnogi u gradu kažu da je Marko Bošković bio jedan od najboljih momaka koje su poznavali, a meni je najteže da o tome pišem sada, i sa ovim povodom. Volio bih da to radim sa onim pravim razlogom, fudbalskim ili poslovnim, jer je tamo daleko bio uspješan u tome što je izabrao da mu bude životno zanimanje. Nismo imali izbor, ni ja, ni Bole koji se našao tog kobnog dana na meti suludog vozača koji je bježeći od svog kriminalnog djela uzeo našem drugaru život.
Uvijek su mi bile teške te priče kada se setimo nekoga tek kada se dogodi nešto ovako tužno, kada prsti stoje na tastaturi i kada bi smo rekli mnogo toga, a opet samo ćutali. Ćutim i čitam riječi njegove sestre Ivane: “Moj ponos, osmijeh i snaga, moj fudbaler, pjesnik, govornik i najbolji ujak na svijetu. Nesebičan i pažljiv, odgovoran prema prijatelju i veliki ljubitelj konja, koji je čekao da zaradi pare, kupi veliko imanje i ima svoje konje, kućicu i vinograd. Moj brat je bio donor organa i sada će dvije osobe živjeti zahvaljujući njemu. On je bio odličan đak i sve što je radio u životu radio je punim plućima”.
Marko Bošković prve fudbalske korake načinio je u školi fudbala Obrenovac 1905, a onda je sa svojim drugarima prešao u kadete FK “Radnički” gdje se zadržao do omladinaca sa kapitenskom trakom oko ruke. Dubok trag u seonirskom fudbalu ostavio je u FK “Strelac” iz Mislođina gdje je takođe u ekipi sa mnogo kvalitetnih igrača bio kapiten.
Predvodio ih je srčano, borbeno samo kako je on umio, a pod njegovom komandom osvojili su i Kup Obrenovca. Nakon utakmice dao je i izjavu karakterističnu njemu: “Ako svi zajedno sa trenerom damo sve od sebe, rezultat ne može da izostane. Moram da kažem da smo mi klasična sportska ekipa, mi “zakuvamo” na treningu da se igra do krajnjih mogućih granica, a kamoli kad je ovako nešto lijepo. Dogovorili smo se da ostavimo srce na terenu, to je ono čega imamo najviše, to smo dali i zasluženo osvojili trofej.” Takav je bio Marko Bošković, ljudina i veliki sportista…
U Ameriku je otišao prije tri godine, radio je kao spasilac na bazenu, a onda je prešao da vozi. Svojim sposobnostima i poznavanjem ekonomije brzo je otvorio svoju firmu i kupio tri kamiona. Razvijao je pametno biznis u želji da pomogne svojoj porodici. Veliku pomoć imao je od Marije Čudić, koja mu je bila desna ruka i pravi prijatelj.
Nastradao je u nedjelju oko 2.40 ujutru, kada je na njegovo vozilo naleteo Huan Rodea Kruz i izazvao direktan sudar u kojem je stradala još jedna osoba, Laura Uribe supruga Markovog prijatelja. Rodea Kruz je bio sam u svojim kolima, po kojima se, kada je policija došla, razlio sadržaj otvorenih i neotvorenih boca pića, kao i slomljenih flaša žestine. On je mirisao na alkohol i imao “vodnjikav i krvav pogled”. Prijeti mu do 28 godina zatvora.
Na svoj vječni počinak da negde gore juri za loptom ili za svojim konjima o kojima je maštao. Vječna ti slava, druže. Mjesto i vrijeme sahrane biće poznati pri pristizanju tijela iz Amerike. Za ovu proceduru je bilo potrebno 50 000 dolara.”
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu