Zoran se šezdesetih godina prošlog vijeka zaputio u Italiju s namjerom da kupi farmerke. Međutim, ono što je tamo zatekao nije bila nova odjeća, već inspiracija. U izlogu jedne prodavnice ugledao je nešto što se tada u Jugoslaviji uopšte nije proizvodilo – ferode. Riječ je o materijalima za trenje koji se koriste u kočionim i kvačilnim sistemima, poput onih u automobilima, traktorima i industrijskim mašinama. Izuzetno otporni na toplotu i habanje, ferode su mu odmah privukli pažnju.
– Našao sam se u Trstu bez velikih planova – htio sam samo da kupim odjeću. A onda sam ugledao ferode u izlogu i sinula mi je ideja. Kod nas to niko nije radio. Kupio sam malo pakovanje, za probu. Sve sam ugradio u roku od mjesec dana. Zatim sam se vratio s punom torbom – 40, 50 pari. Sve sam odmah prodao -, prisjeća se Zoran. Ubrzo su umjesto torbi stizali šleperi. Posao je cvjetao, naročito kada se fokusirao na remont dijelova za traktore, koji su se zimi masovno servisirali širom bivše Jugoslavije, piše Alo.
Zbog velike potražnje, Zoran je morao da zaposli dodatne radnike. – Radionica je radila i danju i noću. I dan-danas imam jedan stari primjerak – zakovice se vide, sve ručno rađeno. Nova lamela za traktor Ferguson 558 tada je koštala 1.200 maraka, a mi smo je remontovali za 600. Zadrugari su čekali u redovima -, kaže Zoran kroz osmijeh.
Njegova radionica ubrzo je postala poznata ne samo u Smederevu, već i van granica zemlje. Ferode i lamele iz njegovog pogona nalazile su kupce i u inostranstvu, a i danas ljudi dolaze kod njega zbog popravke traktora i kočnica. – Sve smo postigli radom, znanjem i osećajem da u svakom problemu postoji nova šansa -, poručuje Zoran.
Ali iza ovog uspjeha stoji i teška životna priča. Djetinjstvo mu je bilo ispunjeno siromaštvom i napornim radom. – Bio sam sluga u Krnjevu do svoje tridesete. Deda mi je govorio da ću jednog dana biti gazda, a ja nisam ni znao šta to znači. Sjećam se kako me jednom poslao u školu s dva parčeta hljeba i šećerom. Druga djeca su nosila batake, jaja… A meni je i taj šećer ispao iz torbe. Plakao sam -, priznaje Zoran.
Nakon mnogo selidbi, od Smedereva do Godomina i nazad, njegova porodica je konačno podigla sopstvenu kuću. Deda, veliki hrišćanin i prvi posleratni donator crkve u Krnjevu, bio je oslonac porodice – njegova vjera i upornost prenijeli su se i na unuka. Danas, Zoran njeguje tradiciju koja oslikava koliko mu znači zajednica.
– Nećete vjerovati, svake godine na Srpsku novu godinu poklonim zlatnik prvorođenom djetetu u Smederevu -, kaže skromno.
Priča Zorana Ignjatovića nije samo priča o poslovnom uspjehu – to je priča o hrabrosti, snalažljivosti i vjeri u svoje ruke. U svijetu u kom se često traži nešto izvanredno, Zoran je dokaz da i jedno pakovanje feroda može promijeniti sve.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu