Sveti Vasilije je za mnoge srpske pravoslavne porodice krsna slava, pa je tako Vasiljevdan česta slava u selima na Manjači. Mladi ljudi će “na prvu” reći da je danas srpska Nova godina, ko bi propustio povod za još jedan novogodišnji doček, uz piće, muziku i ostale zanimacije u stilu “sve što vole mladi”.
Ipak, ako ćemo po tradiciji danas je, prije svega, Mali Božić.
Za ovaj tradicionalni i pomalo zaboravljeni praznik vezani su brojni običaji i rituali. Neki su zajednički za sve srpske pravoslavne porodice, koje drže do tradicije, neki se razlikuju od sela do sela i od grada do grada. A neki su vezani za istoriju i danas su zaboravljeni.
U doba Karađorđa Petrovića, u ustaničkoj Srbiji s početka 19. vijeka, bilo je uobičajeno da se skupštinska zasjedanja održavaju o Malom Božiću, jer je tad najpogodnije da se prave godišnji pregledi, podnose izvještaji i dogovaraju poduhvati za novu godinu.
U nekim krajevima Vojvodine je bio običaj da se na raskršćima pale vatre. U Hercegovini se i danas, na Mali Božić, spaljuju ostaci badnjaka od Božića, sačuvani specijalno za ovaj obred. Jest da u stara vremena, pogotovo u selima, nije bilo dočeka Nove godine, ali su se mladići i djevojke ipak radovali ovom danu, a evo i zašto.
Prvo, bilo im je dozvoljeno da uoči Malog Božića dugo ostanu budni, i da dočekaju Novu godinu. Pošto je to svetac, za Mali Božić se ne valja raditi, pa su i mladi bili oslobođeni obaveza. Čak su ih stariji “tjerali” da izađu “na gumno”, ili kako bi se danas reklo na trg, ili neko drugo mjesto okupljanja pod vedrim nebom, da se druže i da se momci i cure “zagledaju”.
Dakle, Mali Božić, u skladu sa svojim značenjem, bio je da za udvaranje. Za djevojke je to bio dan kada “provjeravaju” i “predskazuju” da li će se te godine udati i za koga.
Među ovim gatkama je posebno zanimljivo gatanje djevojaka u srpskim selima u Bosni. Na Mali Božić prije svanuća, cure su se penjale na tavan i bacale svoju obuću kroz vrata napolje. Ako obuća, kad padne, bude usmjerena od kuće, to je bio znak da će otići od kuće, to jest udati se.
U Hercegovini su vijekovima devojke, za Mali Božić, skupljale kosti od rebara i bacale ih pred kuću. Prethodno bi svaku kost “namijenili” za jednog momka, a potom pozvali psa. Kost koju prvu uzme pas, značilo bi da će se udati za momka kojem je to rebarce “namijenjeno”.
Ipak, nisu svi malobožićni običaji vezani za mlade i njihove udadbene i ženidbene namjere. Mnogi se tiču – trpeze.
Na Mali Božić se za doručak jede praseća ili jagnjeća glava i plećka, dijelovi božićne pečenice, koji su ostavljeni specijalno za ovaj dan.
Stari običaji su u nekim krajevima, recimo na Manjači, nalagali i “gledanje” u plećku iz koje se može “iščitati” kakva će godina biti za porodicu, hoće li ljetina roditi, momci se poženiti, a cure udati… Ali, gledanje u plećku je bilo “mjerodavno” jedino ako je pečenica za Božić othranjena u domaćinstvu koje slavi: ako je kupljena, proročanstvo ne važi.
Na Mali Božić počasni gost u kući domaćina je položajnik, onaj ko je na sam Božić prvi došao u kuću i nazvao “Mir Božji Hristos se rodi”, a nije ukućanin. Najčešće je to dijete. Položajnik na Mali Božić dobija poklon od domaćina.
Na Manjači je stari običaj da se peče poseban “kolač” za položajnika, poseban okrugli hljeb od bijelog brašna ukrašen orasima, lješnjacima i suvim voćem. Da bi se “pokazao” položajnik treba da taj hljeb pronese kroz selo na glavi.
Za Mali Božić se u nekim krajevima mijesio i “kovrtanj”, okrugli hljepčić sa rupom u sredini, koji je umiješen od istog tijesta kao i česnica, pa ispečen ostavljen da stoji sedam dana. Kovrtanj bi se po običaju stavljao volu na rog, ili kravama u napoj, kako u kom kraju, a cilj je bio isti: da godina bude rodna, stoka napredna, a mlijeko od krava masno i bogato.
Za Mali Božić se u mnogim krajevima peče poseban hljeb zvani vasilica, po Svetom Vasiluju. U Hercegovini se taj hljeb zove veselica, s namjeom da nova godina u dom donese veselje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu