Tada iz dvorišta izlete njegova tri psa, Vuki, Ćiba, mali koji još nije dobio ime, a pridruži im se uvijek barem još jedan koji je odnekud došao. Koščato Đurino lice sa rijetkim sijedim brkovima koje napola zaklanja kačket proviriće ispod jednog od krovova ako procijeni da ste dobar čovjek, a ako ne, možete se odmah okrenuti, jer se satima neće javiti, ali će kroz špijunku pratiti svaki vaš korak. Iz jedne barake je izašao suvonjavi, malo pogrbljeni starac neobično jakih ruku. Jednu je digao u vazduh. To je bio dobar znak. Lijevo je jedna kućica, desno druga, a iza ljetna kuhinja. Živi u sva tri objekta, a iza prema šumi je i četvrti. U tom dijelu je i “crkva”.
Napravio ju je od dasaka na jednom kvadratnom metru i nazvao pravoslavno-katoličkom posvetivši je Svetom Đurađu. Uređena je svetim slikama i crkvenim kalendarima. Može se tu pomoliti ko hoće, pa iako i nije hršćanin, jer ko moli, kaže Đuro, na zlo ne misli. U potkrovlju jedne kućice napravio je još jednu sobu, ako neko naiđe. Ispred je postavio skulpture. Uglavnom od drveta na koje je nakačio nepotrebne stvari davši im tako barem neki smisao, pa je tako nastao petao i magarac, a ispod njih od starog kanistera i čizme nastala je neka mazga koja vuče plug.
Desno je gong. Noću kad mu krdo divljih svinja dođe pred kućni prag Đuro pojuri iz kreveta i snažno udari nekoliko puta pa se veprovi razbježe, a on se spasi veće štete. Vodi nas dalje do sušare u kojoj sada drži samo meso za pse, dalje je svinjac za jednu svinju, preko puta njega kokošinjac za četiri kokoši i staja za 15 koza. Imao je još 20, ali su mu ih ukrali. I tu je napravio jednu sobu, točno iznad staje, da se nađe ako ko naiđe, a one druge sobe budu pune, piše Jutarnji list.
Lijevo je senjak u kojemu još nema sijena za zimu. Nema ni koza, jer su na ispaši, same su otišle, same će se vratiti. Ispod dva, tri sljedeća krova nekada je nešto bilo, sada nema ničega, ima dalje još jedan senjak, a na proplanku stara pilana koju je pokretao snažni dizelski Aran, slavni motor koji se nekada proizvodio dole u Rijeci.
Djeca više nemaju šta da rade ovdje
Ima Đuro i svog zemaljskog čuvara, od jednih rašlji i nekoliko panjeva složio je čovjeka, vojnika, napravio mu je i pušku, stavio i kacigu. Nije savršen, nedostaju mu brkovi, koje je Đuro izradio, ali ih nije stigao namjestiti od posla, no dobro dođe i takav da barem s nekim ima popričati. Svi oni ležajevi koje nam je pokazao su za goste, ali kako niko nikada ne dolazi Đuro spava u svima njima, kako mu se kada svidi. Ima dva sina u Srbiji, Jovana i Duška. Imao je još jednog ali je umro jer je imao slabo srce. Pitao se Đuro jedno vrijeme kako im nije stalo da posjete djedovinu, tamo gdje su rođeni i gdje su se školovali, ali je pun razumijevanja kada mu kažu: “Ćaća, a što ćemo mi tamo”. Ponekad dođu noću, zna to pričati rođaku Pavlu Đuro, prespavaju, pa sutra odmah odu jer im se žuri. Osim sa vojnikom, još priča sa kozama.
Sve što mi je trebalo za dobar život ja sam imao, a više od ovoga nisam želio. Na što da se žalim? Ne mogu ni na godine, pa mojim vršnjacima kosti su odavno istrulile. Naradio se jesam i još ću koliko budem mogao. Ali, trebaju ljudi znati, ne treba pretjerivati, ni u čemu, pa tako ni u poslu, jer ako se čoviek optereti poslom strada mu srce i mozak. Ja sam čitav život radio tijano (pomalo, op.a), novog se posla hvatao tek kad bih završio postojeći. Završi jedno, pa se okreni drugom, tako ćeš lakše kroz život. I ne žuri, sve će te dočekati – kaže Đuro.
Nekada je bio pjevač broj jedan u selu, pravio je tamburice i svirao harmoniku, sada to radi samo kada neko naiđe. Djed Đuro nikada nije radio u nekoj firmi, ali kada bi se sve što je napravio pretvorilo u radni staž, onda bi zaslužio dvostruku penziju. Rat je prekinuo sve, u Oluji je izgorjelo sve što je ikada stekao. Svi su tada krenuli za Srbiju, pa je i on. Mogao je sjesti na traktor, ali on nije htio ostaviti Riđana i Bećara u štali, pa je zauzdao svoja dva konja, a traktor pustio da izgori. S njima je došao do Topuskog, tamo su rekli da životinje ne idu dalje, pa ih je morao ostaviti. Priča kako ga je Bećko pratio. Pravi starac pauze i promišlja o svakom svojem odgovori. Pričajući o konjima uzeo je malo dužu.
– Ja krenem i on krene. Ja stanem i on stane. Pa se okrenem i vidim kako me gleda. Pa opet krenem, a krene i on. I vidio je jedan čovjek iz kolone da to neće ići. I kaže on meni, idi cik-cak, lijevo-desno, da ti se izgubi trag. Tako sam napravio. Više se nisam osvrtao. Čuo sam u daljini da je triput zarzao. Više ga nikada nisam vidio – priča starac.
Ipak, srce ga je vuklo natrag, pa se vratio na ognjište, koje su mu, kaže, pomogli obnoviti prijatelji i Srbi i Hrvati, a onda ga je on po svome uređivao do danas. Više nikada nije imao konje, samo stado koza, ali do danas nije prestajao da radi tokom čitavog dana.
– Više se ne ustajem rano, tek oko šest sati. Onda skuvam kafu, pa popijem kafu. Pa pojedem doručak. Onda radim, kosim, vozim, spremam, cijepam drva. Popodne jedem ako stignem, a naveče skuvam pravo jelo. Duže sam budan, do ponoći, a onda idem leći – prepričava Đuro svoju dnevnu rutinu.
Ponekad popije pivo, ali ga ono uspava, prije je za rakijicu jer mu ona otvara apetit za rad, ali samo ona koja grije stomak, nikako ona koja peče grlo. Kroz život je, kaže, sve shvatio, pa se drži svojih pravila. Jedno je da će uvijek piti samo izvorsku vodu, makar do izvora pješači 500 metara. Kako u ljetnim mjesecima presuši, svako proljeće on napravi zalihu do jesenjih dana, pa tako prenese na leđima i 200 litara u kanistrima od po pet.
– Šta je najvažnije u životu svakog čovjeka? – pitali su ga novinari.
– Jedna stvar je najvažnija, a to je sloboda. Sloboda je kada se nikoga ne bojiš, kada ti niko ne smeta i kada ti nikoga ne smetaš. Kada stvari napraviš baš onako kakve treba da budu. Sve ostalo imaš kako zaslužiš. Nije dobro biti siromašan, ali svako može stvoriti da to ne bude, no još je gore biti bogat, jer kada si bogat nikada ti nije dosta, svega ti više treba i onda ne možeš biti srećan. Nemojte biti političari, oni su pohlepni, zaljubljuju se u materijalno i onda postaju pohlepni. Oni nisu srećni ljudi. Bog će ti blagosloviti samo ono što si stvorio svojim rukama – smatra Đuro.
Nema više dobrih ljudi
Nekako mu se čini da je prije bilo više dobrih ljudi nego ih je danas.
– Prije ko ti je došao u dvorište bio ti je prijatelj, jer te je došao da pita kako si, došao je po savjet ili ti ga je donio. U mom je dvorištu kroz godine bilo dosta dobrih ljudi. Tu sam imao dvije stare lipe koje su pravila hlad dovoljan za sve njih, i tu bismo pričali. Sada ne dolaze, jer više nijedan nije živ – kaže djed.
Ne misli zato da su danas mladi loši. Kaže da su samo drugačiji, napredniji i savršeniji. Ljudi su danas učinili svijet bržim, napravili su tehniku i mehaniku kakvom se on, kaže, više ne bi znao služiti, sve kad bi i bio u prilici. Ipak, upozorava da se nisu samo promijenili ljudi, nego i priroda, a to ga malo više brine.
– Pratim je pažljivo već 85 godina i ona je sada drukčija nego je bila prije. Ovo je sada novi svijet. Zrak sada nije kakav je bio prije. Priroda je prije bila zdravija i raspoloženija, nekako je privlačila čovjeka i on je u njoj bio srećan. Ja mislim da priroda već neko vrijeme daje znakove da nije dobar put kojim je čovjek krenuo i mislim da će se uskoro dogoditi neka velika promjena, jer se čovjek previše otuđio od nje – zabrinut je Đuro.
Sve je spremno za kraj
Brine ga što je u današnjem savršenom svijetu previše ljudi na lijekovima.
– Jedno liječe – drugo truju, i tako ukrug. Neka se hrane domaćom hranom, piju zdravo i žive u skladu sa prirodom i neće biti problema. Ja nikada nisam bio kod doktora – kaže.
“Do kada ćete tako?”, pitali su ga novinari.
– Ne znam, osjećam i ja na sebi promjene. Uskoro ću morati donijeti odluku, jer će doći vrijeme da sam više neću moći. U dom još ne bih. Kako ću bez ovih životinja, one me drže tu gdje jesam, a bez njih ni ja više nemam smisla? – pita djed, koji ima nedjeljnu pomoć vrijednih aktivista ogulinskog Crvenog krsta.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu