Intimno, čak pomisli da je “baš faca”.
U bogatoj glumačkoj karijeri ostvario je više od 150 uloga na velikom i malom platnu. Kaže da priznanja i nagrade nikada nije brojao i da je uvijek više išao na kvantitet nego na kvalitet.
– Otprilike u trećem razredu gimnazije sam rješio da ću da pokušam da radim nešto me je privlačilo i što će mi stvarati radost u životu – a to je gluma. Nisam se prevario, iako sam pretpostavljao da je taj posao mukotrpan i nije lak. Sjećam se da me je u to vrijeme tata poslao u apoteku da kupim lijek, a ja sam ispred knjižare ugledao pokojnog Fabijana Šovagovića koji je snimao film u Bjelovaru. On je i dan danas jedan od glumaca koji su za mene jako veliki i jedinstveni. Pošto pri sebi nisam imao olovku i papir, otrčao sam do prodavnice i zamolio maminu prijateljicu teta Dragu, koja je bila kasirka, da mi da olovku i papir da bi mi se potpisao Šova. Hemijska je bila bordo boje i dugo sam je čuvao, čak je sa mnom “nastupila” u filmu “Majstori, majstori” u sceni kada prosvjetni inspektor Miroslav Simić, koga sam tumačio nešto zapisuje. Sjećam se da kada sam Šovi dao papir i olovku da mi da autogram, upitao me je šta će mi to. Odgovorio sam da bih i ja možda pokušao da se bavim glumom. Dugo sam tada bio na snimanju i gledao ga. Po završetku snimanja ušao je u prodavnicu stolarskog alata da vidi šta sve ima, jer mu je hobi bila stolarija. Sjećam se da mi je tada pružio ruku i rekao: “Doviđenja, nadam se budući kolega”. Desetak godina kasnije nas dvojica smo bili na Pulskom festivalu i vraćajući se u Zagreb, u avionu sam mu spomenuo: “E, moj Šove kada bi se ti sjećao”, a on se nadovezao: “Znam, ispred knjižare…”. Lijepa i istinita priča – prisjetio se glumac.
Mnogi Diklićevi filmovi koji su obilježili srpsku kinematografiju imaju rečenice ili dijaloge koji četiri decenije nakon premijere i dan danas žive i spominju se u različitim situacijama. Na pitanje da li neke od rečenica koje je izgovarao u tim ostvarenjima i dalje koristi u svakodnevnoj komunikaciji i privatnom životu, Diklić odgovara:
– Ne, ne koristim, ali neki moji prijatelji, koji jako vole te filmove i to ne zato što je njihov prijatelj igrao u njima, ponekad koriste. Ima filmova u kojima su neke baš moje rečenice. Recimo u “Nacionalnoj klasi”: “A sada malo ona”, pa onda u “Maratoncima…” čuvena “Koliko može da razvije”. Sjećam se da sam Bori predložio da kada u “Maratoncima” govori rečenicu: “Ponovo radi bioskop” da je ponovi nekoliko puta. To su moje dodate rečenice u tekstovima.
Glumac je osim čuvene bordo olovke imao još neke svoje predmete koje je koristio u filmu Gorana Markovića “Majstori, majstori”, kao na primjer matursko odijelo.
– Jeste i ne znam šta se kasnije desilo sa njim. Bila je kao rekvizit i moja akten-tašna koju mi je majka kupila za rođendan. Stvarno ne znam odakle joj ideja da mi to kupi za rođendan jer nikada je nisam koristio sem za snimanje ovog filma. To joj je bila jedina svrha – naglašava uz osmijeh popularni glumac.
Diklić, koji se već 48 godina bavi glumom, kaže da je privatno veoma stidljiva osoba. Otkriva i da nije uspio baš u svakoj ulozi da uradi ono što je namjeravao. Međutim u “Martoncima” je istjerao sve što je htio i zamislio, piše Blic.
– Svi smo uživali dok smo snimali film jer smo imali svijest o tome da radimo nešto što će biti dobro, ali niko od nas nije imao svijest da će to toliko da traje. Pored scenarija “Nacionalne klase” i ovaj je bio pun “dopisivanja olovkama”. Nažalost, dokaze nemam, jer su se ti papiri sa scenariom negdje izgubili – naglašava umjetnik.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu