Ova naizgled obična, svakodnevna situacija, završila je tragično. Jer, radnik na pumpi je odlučio da se, onako uzgred, malo „zabavi“ na Mladenov račun. Savjetovao mu je da u „prijavi za posao“ napiše treba li mu ćebe, da se pokrije kad spava u noćnoj smeni, i kakve ćevape jede na poslu.
Priprosta neslana šala je snimljena, pa puštena na TikTok, da se široke narodne mase sprdaju sa čestitim mladićem, koji je, eto, toliko budalast da traži posao i toliko naivan ga jedan stari pumpaš „vuče za nos“.
I onda počinje igranka. Na scenu stupaju mnogobrojni, bezlični, dokoni, zaludni, bezidejni, besposleni i bezobrazni – nemilosrdni gadovi.
Rugali su se Mladenu, ismijavali ga, mjereći ga svojim „fensi“ aršinima, u koje se ovaj vrijedni skromni momčić, naravno, nije uklapao.
I to je trajalo, sve do jednom. Dok Mladen nije rekao: “Ovo više ne mogu da izdržim!”
I ubio se.
A nemilosrdni su se opet dohvatili tastatura. Traže glavu nesretnog pumpaša. Eto, on je sve to zakuvao! On je, kao, jedini i najveći krivac! Nije nego!
Dok je nesretni otac skidao Mladenovo tijelo sa konopca, po bespućima interneta su krenule pridike, pa umovanja, pa prijetnje, pa komentari samozvanih analitičara.
Hoće to u društvu u kojem se sudaraju siromaštvo, nepravda, nesigurnost i nadmena glupost, lišena elementarne solidarnosti i empatije. U društvu koje je ne zna razliku između dobra i zla i u kojem i ljuta sirotinja čezne za ispraznim blještavilom tržnih centara.
U zajednici u kojoj su rijetki oni koji će, kad vide nekog ko je ranjiv, krhak, osjetljiv, ili naprosto drugačiji od većine, prvo pomisliti da mu pruže ruku podrške i riječ ohrabrenja. Jer, ni to nije kul, nije fensi.
Neki kažu da je Mladen bio osjetljiv. Eto neki drugi i mladići ili djevojke bi, bez obzira na sajber sprdnju, takvu „popularnost“ na društvenim mrežama doživjeli kao uspjeh i okrenuli u svoju korist.
Možda. Možda je Mladen zaista bio osjetljiv, ali kako povodom njegove smrti reče vladika Grigorije: „Krhkost nije znak slabosti, osjetljivost nije mana“. Jer, Mladena nije ubila njegova krhkost, nego naša surovost.
Surovost, koju svakodnevno gledamo i u stvarnom i u sajber svijetu i kojoj se sklanjamo, jer, kobajagi, pametniji popušta, i jer, kobajagi, gledamo svoja posla. Evo, baš žurimo na rasprodaju da novcem kojeg nemamo kupimo stvari koje nam ne trebaju. I da se zakitimo njima.
I tako, sve do jednom. Do nekog novog (samo)ubistva u kojem ćemo, opet, biti – saučesnici.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu