Apsolutno me niko ne kontaktira da mi kaže šta ima novo, da li se išta zna. Kao da sam u zatvoru više od 13 godina – kaže za Blic Svetlana Simendić, majka Milice Barašin, djevojčice koja je 2010. godine ubijena u Subotici, nadomak kućnog praga.
Ubica nikada nije pronađen, a stravičan zločin koji je počinio kobnog 7. oktobra 2010. oko 21.15 i danas potresa ne samo Srbiju, već čitav region. Djevojčici, koja se iz grada vraćala kući, prerezao je vrat mesarskim nožem i nestao bez traga što dodatno povećava strah zbog saznanja da je neko ko je mogao to da učini još na slobodi!
Na mjestu s kog se vidi njena kuća, Milici je s leđa prišao muškarac. Nije ga primetila, nije čula njegovo kretanje zbog slušalica. Prema obdukcionim nalazima, prerezao joj je vrat i povrijedio jagodice prstiju na ruci, jer je pokušala rukom da se odbrani od smrtonosnog sječiva. Nije je opljačkao, niti seksualno uznemirio. Ubio ju je i pobjegao.
Majka je sigurna da neće nikada saznati ko je oduzeo život njenoj jedinici nadomak kućnog praga, pored pruga u subotičkom naselju Zorka i kaže da je već odavno izgubila nadu da nešto može da promijeni činjenicu da više od decenije novih informacija nema.
U jednoj od ispovjesti za Blic je izjavila da „mora da izdrži, jer vjeruje da bi njena Milica htjela da ona bude jaka i da je to jedino što joj daje snage. Ne dam se, ali nade je sve manje. Mislim da je u istrazi propust napravljen u startu, da su barem granicu zatvorili te večeri. Sada već sumnjam da imaju DNK izvršioca, mada su mi rekli da postoji. Pomislila sam da ju je ubio Dragan Đurić, monstrum koji je ubio malu Tijanu Jurić, pitala sam, ali kažu da ne odgovara opisu. Najviše me boli što me niko iz policije nikada nije pozvao, ni o čemu me nikada ne obavještavaju, barem da su jednom pitali kako sam – rekla je Svetlana Simendić tada, a i danas kaže da stoji iza istih riječi.
Milica Barašin je u vrijeme ubistva pohađala Srednju hemijsku školu u Subotici. Živjela je sa majkom, bakom i djedom. Porodica se nekoliko godina ranije doselila iz Sombora, a nakon ubistva u oktobru 2010. od tuge za unukom preminuo je njen djed.
Svetlana Simendić i njena majka su željele i da prodaju kuću, jer je samo nekoliko desetina metara dalje mjesto na kom je Milicu presreo ubica i ostavio je u lokvi krvi, međutim, do prodaje nije došlo. Nesrećna žena i dalje kad ide do grada prolazi pored mjesta na kom joj je najveća životna sreća zauvijek oduzeta.
– Ubio je mesarskim nožem, utvrđeno da je dešnjak Predmet je išao iz fioke u fioku. Mislim da u slučaju moje Milice nisu proveravali ni bazne stanice. Ubica može biti bilo ko i jedino ako ponovi zločin i uhvate ga postoji mogućnost da saznam ko je. Znam da je ustanovljeno da je ubica dešnjak i da je imao mesarski nož. Nož nije pronađen, ali je forenzika tako utvrdila – kaže majka.
Prvih nekoliko godina nakon ubistva je povremeno išla u u policiju da se informiše o istrazi, i prisjeća se da su nekada „svi bili jako zauzeti i nisu je ni primili, a nekada bi je primili, ali ništa novo nikada nije saznala, osim da se na slučaju radi.
Rekli su mi da su pogriješili u startu, da se izgubilo na vremenu, jer su sumnjali na pogrešne ljude, a za to vrijeme je ubica imao vremena da pobjegne. Među Miličinim stvarima nije pronađeno ništa što bi razriješilo ubistvo, ali za mene je velika misterija što mi je policija vratila kćerkin dnevnik otključan i s nekoliko iskidanih stranica. Razdirala me je dilema da li je možda ubica otkriven, ali da ga neko štiti ili da je riječ o psihopati koji je i dalje na slobodi i vreba novu žrtvu – kaže Svetlana.
Prema njenim riječima, u noći kada je ubijena Milica je imala slušalice u ušima i sigurno nije čula da je neko iza nje. Mladić koji ju je posljednji vidio je rekao da je iza nje išao muškarac s kapuljačom. Kasnije ju je pronašla žena koja je kolima prolazila pored pruge. Za to vrijeme sam stajala pred kapijom i čekala je. Uzalud. Osjetila sam da je u opasnosti. Policija ima DNK ubice, ali nemaju s čim da ga uporede. Zbog toga što se dogodilo mom djetetu plašim se i za drugu djecu – kaže majka.
Dani, noći, mjeseci, godine neizvijesnosti i milion pitanja, a odgovora nigdje, a najviše boli – „zašto?“. Svetlani je poručeno da je slučaj ubistva njene kćerke prioritet nad prioritetima, ali, kaže, da je problem što niko iz istrage ne zna šta je motiv. Rekli su mi da su u početku imali osumnjičenog i da su bili 99 odsto sigurni da su našli ubicu, međutim, DNK analiza je pokazala da su na pogrešnom tragu. Prvi inspektor na slučaju mi je odmah rekao da je malo vjerovatno da će ga naći ako ga ne uhvate u roku od 24 sata do tri dana. I bio je u pravu. U Beogradu sam otvoreno rekla da mi mnogi sugrađani govore da se zna ko je ubica i da ga neko štiti, ali su me demantovali. Duša me boli, jer neko ko je ubio moju Milicu živi normalno i mirno – kaže Simendićeva.
– Vjeruje da ni ona ni njena kćerka nisu poznavale ubicu, već da se Milica u pogrešno vrijeme našla na pogrešnom mjestu. Uvijek kada se desi neko ubistvo pomislim da je to uradio isti ubica koji mi je uzeo Milicu. Prije nekoliko godina su mi rekli da sve rade ispočetka i da se ponovo ispituju neki ljudi, ali i dalje ne znam ništa. Najteže od svega mi je što je više nemam kraj sebe. Mnogo mi nedostaje. I zauvijek će mi nedostajati. Možda bih već bila baka da mi je nisu ubili – kaže neutješna majka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu