Ja sam Nikola Vranić, rođen sam u Beogradu ‘69. godine. Trenutno sam na ulici, u stvari već tri i po godine živim na ulici, po ulazima, snalazim se čak i na klupama u parku kada je toplo vrjeme. Beskućnik sam, nimalo mi nije lako – govori muškarac obučen u odijelo, sa kravatom, cvijetom na reveru i maramicom u džepu, onaj kojeg smo svi sretali na ulicama Beograda.
– Na ulicama mog rodnog grada život je zanimljiv, ali sa druge strane, zna da bude i turoban naročito kada ste praznog džepa, pa se desi da i dva-tri dana ne jedem ništa. Bilo mi je dobro do decembra mjeseca 2017, sve je išlo kao po loju – ispričao je prije dve godine Nikola.
Dodaje kako je u djetinjstvu imao sve što mu je bilo neophodno ili što je poželio, ali sada, sve je potpuno drugačije. Ipak, od dobrog odijevanja ne odustaje, zbog čega ko može da nasluti njegov sadašnji način života.
– To je jedino što mi je ostalo, telefon, garderoba, tri-četiri sakoa, košulje, pantalone neke. Ko još nosi na 30 stepeni zimske cipele – jedino njih imam, moram da skupim da kupim neke sandale, nešto lagano. Ja uglavnom moje stvari držim na hemijskim čišćenjima, u dvije radnje sam zamolio da mi oni drže to, kad sam pri novcu odem, pokupim košulju ili sako – kaže Vranić.
Umijetničku karijeru započeo je prije 30 godina, a nakon podoične tragedije ostao je sam, prodao stan, novac potrošio i ostao bez posla.
– Balet! Mogao sam da živim od toga, solidna su bila i primanja kada su premijere, išli smo i na gostovanja. Zagreb, Sarajevo, dnevnice dobijete. Što kažu u onoj pjesmi “naše mame, naše tate parama nas zasipaju”, e, tako sam ja živeo bez preterivanja i ništa mi nije falilo. Sada slabije igram, ali kada se desi neki performans – da. Probao sam na ulici neku pantomimu, pa su me onda ovi sklonili sa ulice. Mora sve da se promeni, ništa ne traje večno – govori za “Prvu”.
Trenutno nema primanja, osim novca koji mu ljudi daju kada ispruži svoju beretku ili nakon što malo porazgovaraju sa njim. Njegov život pun kontrasta poslužio je kao inspiracija reditelju Jugoslavu Nikoliću da napravi film o njemu – “Beskućnik Dendi”.
– Ako pogledate glavnog junaka, shvatićete zašto – zato što se on oblači bolje nego većina ljudi u gradu. Sudbina ljudi je takva, ne samo sudbina umjetnika. Slobodni umjetnici su u teškom položaju, ne samo zbog toga što država ne brine o njima ili ih se sijeti u nekim trenucima i da im milostinju, ali i ostali ljudi, znate i sami kako se teško živi – govori reditelj.
“Tako sam živio dok se jedno jutro nisam smučio sam sebi”
– Imao sam ja period kada sam imao kosu, zapuštenu bradu, stvarno sam izgledao kao oni najgori beskućnici koji ne da su dekadu na ulici, već od rođenja. Tako sam izgledao dok se jedno jutro nisam smučio sam sebi i sa ulice – prva berbernica – prisjeća se.
Nakon berbernice zaputio se u pozorište, koje često posjećuje kada ga osoblje pusti da prisustvuje predstavi ili kupi kartu od prosjačenja. Zahvalan je prijateljima koji mu nađu poslove ili mu daju koji dinar, prenosi TV Prva.
– Ja Nikolu Vranića znam od ‘96. godine, mi smo zajedno igrali u teatru pokreta “Mimart”. To je vanserijski čovjek i što se tiče ljudskih osobina i umjetničkih, neko ko ovakvu sudbinu nije zaslužio. Ovo je iznenađujuće za mene, s obzirom da ga nisam vidjela skoro 10 godina. On zapravo ne zna ni da prosi, jer neko ko je na ulici pet godina i dalje je zadržao to dostojanstvo – kaže Ivana Zonjić.
“Samo ovo nikad da mi se ne desi”
– Ulica nosi sve i svašta, na ulici i učite mnogo toga, ali bih volio da se sklonim sa nje. Svuda sam ja spavao, prije sam se smijao onim prolazima na Terazijama, kad vidim te beskućnike kao što sam ja sada. Čak sam se i gadio što moram da prođem pored njih, osjećaju se i mislim “samo ovo nikad da mi se ne desi”, a onda sam se ja našao u tome. Onda sam spavao u parku, pa u nekom ulazu – priča Vranić.
Dodaje kako je tokom vremena provedenog na ulici doživeo više prijatnih trenutaka.
– Više je bilo prijatnih trenutaka od kad sam na ulici, nego neprijatnih. Najdraže mi je kada neko zastane, pa ‘ajde što mi da nešto finansijski, nego zastane pa popriča sa mnom, meni puno srce! Sjećam se jednog dječaka, došao je i gleda li gleda u mene i mama mu kaže: “Nemoj tako da gledaš, nepristojno je”, a on kaže: “Čiko, jel smem da te povučem za bradu”, a ja sam tad imao dugu bradu i on me povuče i kaže: “Što si ti tužan?” – prisjeća se Nikola.
Zahvaljujući prijateljima, do 19. juna ima smiještaj, a poslije toga je opet na ulici.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu