Tihomir je sa 14 godina stao na dvije nagazne mine i one su mu raznijele obe ruke i nekoliko prstiju na nogama, što njega nije spriječilo da bude zadovoljan, ostvaren i srećan.
Tihomir Vanja Ostojić se bavi fotografijom – iako su mu rekli da je to nemoguće
Nakon što se probudio na intenzivnoj nezi i velikoj psihološkoj agoniji koju je osećao i prošao misleći da je možda već mrtav, čak i nakon što je ugledao šta mu se desilo sa rukama –. Tihomir je bio srećan što je živ. Ta njegova pozitivna energija se osjeća i zbog nje mnogi ga vide kao motivatora i vrlo je popularan na društvenim mrežama.
Svima koji su mu rekli da nešto u životu “ne može”, dokazao je upravo suprotno i kako kaže, već 40 dana nakon bolnice bio je na golu.
– Meni je samo bilo da što pre izađem iz bolnice i da igram lopte sa svojim drugarima, to mi je prvo bilo u glavi… Bio sam hiperaktivan, baš sam bio nestaštan kao dječak i samo mi je bilo da se što pre riješim tih bolničkih kreveta, prisetio se Tihomir.
Nije imao problema sa bolovima, ranama, strahom kako će to zarasti, njemu je, kako kaže, bilo samo da izađe iz bolnice i da počne da hoda, kako bi mogao da igra fudbal sa drugarima iza zgrade. Mjesec dana je trajao bolnički oporavak, a fizikalne terapije su trajale par godina, a već 40. dan sam stajao na golu. Pošto nisam nešto mogao da trčim, ma hajde, rekoh, braniću, ako ništa drugo.
Kasnije tokom godina išao je u više banja i na razne fizikalne terapije, mada je već sam dosta stvari savladao.
– Prvi put sam postao svjestan toga da sam invalid kada sam tek došao na fizikalnu terapiju, gdje sam ušao u prostoriju gdje je bilo još dvadesetak djece gdje neko nije imao ruku, neko nogu, neko je bio bez oka… Kada sam ih pogledao, nekako sam se tu sažalio, još sam ja trčao da njima nešto, kao, pomognem. Jedna medicinska sestra me povukla za ruku i rekla, “sine dragi, nisi ti ovde da ikom pomažeš nego da mi tebi pomognemo”. Dali su mi da probam čarape da obučem, a ja sam to već sam savladao…
On vjeruje da je ta njegova želja i upornost da bude samostalan, što je jako brzo uspio sam i da bude, dolazi iz glave, a ističe i da nije imao dovoljno godina da bi bio toliko samosvjestan.
– Meni je uvijek teško da opišem to kada me ljudi pitaju, “kako si se ti izborio s tim?” Ja se uopšte nisam borio s tim. Da li sam ja to svjesno ili nesvjesno prihvatio odmah i ponašao sam se normalno.
Imao je isto društvo i prije i poslije toga, tako da nije doživljavao bilo kakvu diskriminaciju, svi su se prema njemu ponašali najnormalnije. Tihomir je čak ispričao kako bi se njegovi drugovi, pošto je njemu duže potrebno da se spremi, ljutili jer eto, čekaju ga. On veruje da je i to možda djelimično razlog što je sebe odmah tako i prihvatio. Ja nikada u životu nisam popio tabletu za smirenje, a kamoli da sam pio neke medikamente ili da sam išao psihologu ili psihijatru.
Ipak, njegovi problemi su bili kada ga ostavi devojka ili kada dobije keca u školi, kao i kod svake druge djece, a sebe nikada nije želeo da posmatra kao žrtvu i objasnio je kako je uspeo iz sebe da izvuče ono najbolje, prenosi Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu