Bilo je toliko strogo da članovima nije bilo dozvoljeno da imaju televizore, da idu u bioskop, da imaju momke ili djevojke, niti da se vjenčavaju van crkve.
Mlade djevojke su nosile najveći teret ove autoritarne kontrole — nisu mogle da se ošišaju, da im probuše uši, morale su da nose duge suknje i majice dugih rukava kako ih muškarci ne bi gledali.
Čak im je rečeno kako da sjede da ne privlače pažnju muškarca.
– Učili su nas da ne zatežemo haljinu ispod sebe dok smo sjedali jer bi to skrenulo pažnju na naš zadnji dio – priča Amber.
U jednom trenutku blizu 70 ljudi iz Amberine porodice bilo je uključeno u kult, a ukupan broj ljudi se procjenjuje na između 150.000 i 200.000 širom svijeta.
Iz pravnih razloga Amber ne može dati ime sekte, ali je slijedila sličan sistem vjerovanja kao i Jehovini svjedoci.
Izgubila u kultu dvoje rođaka
Takođe je izgubila dvoje svojih rođaka u stravičnom masakru u Džonstaunu 1978. godine – masovnom ubistvu-samoubistvu kulta Narodnog hrama koje je šokiralo svijet i odnijelo živote preko 900 ljudi.
Tek u svojim srednjim dvadesetim se oslobodila represivnog režima i počela da dekonstruiše laži za koje su je učili da je istina.
Otkako je izašla i podijelila svoju priču, izgubila je dvije trećine svojih rođaka, ali je dobila i porodicu, svog muža Darena Hartlija.
Sada ona radi sa ženama kako bi ih osnažila, pomogla im da pronađu svoj glas i imaju hrabrosti da ga iskoriste.
U školi sam primjetila da sam drugačija
– Odrastajući u kultu, govore vam ko ste. Takođe sam odgajana sa snažnom majkom. Ako bismo krenuli protiv nje – ja lično, ne mogu da govorim u ime svog brata – ona bi uskratila ono što sam osjećala kao njenu ljubav. Nije htjela da razgovara sa mnom niti da komunicira sa mnom. Bio je to njen oblik manipulacije da me natjera da se povinujem. Majka je umrla od raka kada je imala 50 godina i odjednom sam počela da razmišljam “Pa ja ne moram da budem ništa osim onoga ko želim da budem” – priča Amber i dodaje:
– Bilo je to praktično putovanje u sebe i još uvijek se odvija, jer još uvijek otklanjam tu traumu. Rođena sam u tome (kultu) i tako nisam znala ništa osim toga i nisam imala nikakvog iskustva van toga dok nisam počela da idem u školu. Bila sam okružena crkvenom porodicom i prijateljima sve do predškolskog uzrasta, a onda kada sam ušla u prvi razred, primjetila sam da sam malo drugačija.
Amber je priznala da joj se to činilo kao “normalno” vaspitanje – i ono za koje nije osjećala da se razlikuje od druge djece. Tek sa 11 ili 12 godina počela je da shvata koliko se izdvaja od svojih vršnjaka.
– Oko mene su bile djevojke koje su mogle da se ošišaju, a ja nisam mogla, morala sam da imam dugu kosu. Probušili su im uši, a ja nisam mogla – to je bilo jedno od pravila koja smo imali u našoj crkvi – rekla je Amber.
– Ženska kosa je bila njena kruna i njena slava – to je bilo iz stiha. Morali smo da nosimo duge suknje, košulje dugih rukava, visoke kragne. Nismo mogle da imamo dekolte. Nije nam bilo dozvoljeno da idemo u bioskop. Nije trebalo da imamo televizore – iako neki ljudi jesu. Naše svadbene haljine odobravali su “ministri” kako bismo bili sigurni da ispunjavaju sve standarde i nismo mogli da idemo na odmor, a da to ne provjere kako bismo bili sigurni gdje idemo – prisjeća se.
Ženama nije bilo dozvoljeno da imaju nikakvu ulogu autoriteta u crkvi i rečeno im je kako da sjede u skupštini kako ih muškarci ne bi poželjeli. Djevojke su bile u potpunosti odgovorne za to kako ih muškarci doživljavaju.
Pohađajući srednju školu koja je bila odvojena od njene crkve, Amber se osjećala veoma deplasirano. Sve što je uradila učinilo ju je da se istakne na ovaj ili onaj način.
– Morala sam da nosim toliko maski u zavisnosti od toga gdje sam bila – priznala je.
Kao tinejdžerka pobunila se protiv nekih crkvenih pravila, posjećujući časove plesa koje nije smjela. Čak je odlučila da ide na dupli sastanak sa drugaricom i dva momka, ali kada su njeni roditelji saznali, to su krili od crkve jer su bili toliko “zgroženi”.
“Mogla sam da izaberem jednog od sedmorice dječaka”
– Nismo mogli da se vjenčamo izvan naše osnovne grupe ljudi i to je bila manja grupa, tako da sam imala samo možda 7 lokalnih dječaka za izbor. Na kraju sam se udala za nekoga samo zato što je bio privlačan. Ispunio je sve društvene ‘norme’ koje biste željeli od muža. Mogao je da obezbijedi, bio je dobar radnik, bio je iz dobre porodice i to je bilo to – opisala je.
Amber je bila sa svojim prvim mužem pet godina prije nego što su se razveli 2005.
– U suštini shvatila sam da sam se udala za pogrešnu osobu – rekla je.
Masovno ubistvo-samoubistvo
Amber je imala samo dvije godine kada se dogodio masakr u Džonstaunu. Džim Džons, koji je organizovao masovno ubistvo-samoubistvo, bio je poznat po tome što je često posjećivao lokalne crkve Amber i njene porodice, kako bi regrutovao nove članove u svoju crkvu. Amberina prabaka počela je da ide u njegovu crkvu, ali je otišla nakon što je osjetila da nešto „nije baš u redu“. Dva rođaka su otišla u Gvajanu sa svojim supružnicima. Dvoje su preživjeli, drugo dvoje nisu. Nakon što su članovi kulta 1978. napali kongresmena koji je istraživao kult, Džons je sproveo plan samoubistva u kompleksu koji je uključivao davanje djeci i odraslima voćnog napitka sa cijanidom.
Prije zločina 11. septembra, to je bio najveći pojedinačni incident namjerne civilne smrti u američkoj istoriji.
Jedno od osnovnih vjerovanja sekte u koju je bila uključena Amber je da postoji ‘sedam nivoa do neba’, pri čemu je sedmo nebo ‘krajnje nebo’ kojem članovi teže. Ali, da biste stigli do sedmog neba, Amber je rekla da morate biti potpuno savršeni.
– Nisi imao mrlju, nikakvu mrlju na duši, morao si da živiš potpuno savršen život i to se pretvorilo u neke očigledne probleme perfekcionizma kao rezultat na kojima još uvijek radim da ih prevaziđem – rekla je.
Drugo osnovno vjerovanje je da bi samo 144.000 ljudi stiglo do sedmog neba, preuzeto iz Knjige Otkrivenja. Jehovini svjedoci vjeruju da je ovo tačan broj hrišćana koji će uskrsnuti na nebo da provedu svoju vječnost sa Bogom i Hristom, prenosi Daily Mail.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu