Tamara je ispričala za Blic kako je djevojka iz Beograda, bez znanja ijedne reči švedskog jezika, uspjela da postane bibliotekarka i kako izgleda život na hladnom sjeveru Evrope?
Tamara je dugo pokušavala da nađe posao bibliotekara u Srbiji, ali dalje od četvoromjesečne prakse nije odmakla. Priznaje, i za praksu je imala vezu. Iako je i ranije razmišljala da ode iz Srbije, taj korak napravila je zahvaljujući jednom slučajnom poznanstvu sa Karin Hanson, kordinatorkom organizacije ICORN, međunarodne mreže gradova utočišta za izbjeglice.
Radila sam na projektu u Beogradu na kojem je Karin bila gost. Brzo smo našle zajednički jezik i dopalo joj se kako radim. Bila je šokirana kada je čula da sam završila bibliotekarstvo i informatiku, a ne mogu da nađem posao u struci – počinje priču Tamara.
Tada joj je rekla da bi voljela da dođe u Švedsku da joj bude asistent, ali Tamara nije vjerovala da će se to dogoditi. Godinu dana kasnije, očajna što i dalje ne može da nađe posao, pitala je Karin da li zaista može da dođe. Ubrzo potom bila je u gradu Vekšo, oko 450 kilometara jugozapadno od Stokholma.
– Dobila sam stipendiju na godinu dana, uz plaćene troškove života i džeparac. Radila sam na projektu “Kuća slobodne riječi”, utočišta za progonjene pisce, na kojem je radila i Karin – kaže ona.
Uslijedio je “Femstival”, njen autorski projekat iz oblasti rodne ravnopravnosti, na kojem je okupila žene iz različitih dijelova svijeta da govore o pravima žena u svojim zemljama. Iako je vjerovala da će u Srbiju vratiti nakon isteka stipendije, uslijedila je nova ponuda. Za njen rad zainteresovao se jedan profesor sa katedre za Bibliotekarstvo i informatiku Univerziteta Lineus, gdje je počela da radi u avgustu 2016.
U to vrijeme, tek pomalo je govorila švedski. Sa dolaskom na fakultet počela je da ide na časove i toliko dobro savladala jezik da je čak imala priliku i da predaje na tom univerzitu. Na pitanje kako je uspjela brzo da nauči tako težak jezik, kaže da to nije bio “hod po ružama”.
– Naučila sam gramatiku i riječi, ali i danas imam akcenat. Moj naglasak je pomalo tvrd, dok Šveđani govore mekše, melodičnije. Kada čuju kako govorim, uglavnom misle da sam iz Finske – kaže Tamara.
“Ne radi se šest, nego devet sati”
Učenje jezika omogućilo joj da ostvari san koji u Srbiji nije mogla. U mestašcu Tebi, 15-ak kiliometara od Stokholma, zaposlila se u biblioteci i to jedina osoba koja tu radi, a nije rođena u Švedskoj.
To nije bila prepreka da odmah dobije stalno zaposlenje. Poslom je zadovoljna, ali kaže da nije baš sasvim tačno ono što se u srpskim medijma piše o radu u toj zemlji.
– Često čitam da da se u Švedskoj radi šest sati. To nije tačno. Radi se zapravo devet. Tačnije, za osam smo plaćeni, a pauza za ručak se ne računa. Sve skupa, to je devet sati – objašnjava Tamara.
Od svog posla lijepo živi. Mjesečno zarađuje 23.000 kruna (oko 2.600 evra), dok su stan i režije oko 14.000 kruna (oko 1.300 evra). Najveća razlika je način na koji se iznajmljuju stanovi. Kako u Stokholmu vlada nestašica stambenog prostora, često se stanovi iznajmljuju “iz druge ili treće ruke”.
To praktično znači da neko ko izjami stan od kompanije koja posjeduje zgradu, i sam iznajmljuje taj stan nekom drugom. Ta osoba može ponovo da izda isti stan nekom trećem, ali ne po bilo kojoj cijeni koju odredi. Od cijene izdavanja ima procenat, ali da bi stan bio izdat iz druge ili treće ruke kućni savjet mora to da odbori.
“Zašto vi Srbi toliko mrzite Albance?”
Iako u Švedskoj živi veliki broj ljudi sa naših prostora, Tamara ih uglavnom ne poznaje. Susrete sa njima imala je gradu Vekšo, gdje živi veliki ljudi iz BiH i Albanaca sa Kosova, i oni nisu uvijek bili prijatni.
– Jednom me jedan momak iz Švedske pitao “Zašto vi Srbi toliko mrzite Albance?”. Na univerzitetu sa mnom je u grupi bio jedan Albanac sa Kosova, koji nije htio da priča sa mnom čak ni kada bi nam profesor dodijelio isti zadatak. Ali bio je i jedan drugi momak, takođe Albanac, koji je bio sasvim OK. Mislim da je to sve indvidualno – dodaje ona.
Kako kaže, u Švedskoj je niko nikada nije pitao za Novaka Đokovića, a ljudi uglavnom ni ne znaju gdje je Srbija. Posebno, oni mlađi. Kako kaže, 95 odsto ne zna gdje se Srbija nalazi, a oni koji znaju uglavnom su starije generacije koje pamte Jugoslaviju. Ipak, asocijacije im nisu pozitivne.
– Čekala sam u redu za banku. Neki čovjek počeo je da razgovara sa mnom, a kada je čuo odakle sam, ljutito me je pitao zašto je Srbija toliko proruski nastrojena. U Švedskoj baš ne vole Rusiju i Putina – kaže Tamara.
Danas u Švedskoj lijepo živi, radi posao koji voli, a u međuvremenu se i udala, ali ipak joj nedostaje ponešto iz rodnog grada.
– Dosta je hladno, ali poslije nekog vremena čovjek se navikne na to. Ovdje je teško naći prijatelje, pogotovo Šveđane, jer su rezervisani i zatvoreni. Ako nisi sa nekim prijetelj od škole, teško ide sklapanje prijateljstava. Nedostaje mi neposrednost ljudi iz Beograda i šetnje ljeti i u proljeće – kaže Tamara koja je razgovor završila riječima “Baš je bilo lijepo pričati sa nekim na srpskom”, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu