Ova Vojvođanka je donirala svoju kožu trogodišnjakinji koja je u požaru zadobila velike opekotine i time joj spasla život.
Jarmila Činčurak je iz Vrbasa, ali je završila Medicinsku školu u Novom Sadu, radila pet godina radila kao medicinska sestra, da bi potom završila i medicinski fakultet i specijalizaciju. Danas radi kao radiolog u Kliničkom centru Vojvodine, u angio sali. Ali, i nevezano za svoj humani posao, Jarmila uvijek nađe način da pomogne ljudima.
Ipak, jedan njen gest po veličini i značaju izdvaja se od ostalih.
– Čula sam da je u Beogradu bio požar, u kojem je jedno dijete smrtno stradalo, a nekoliko njih povrijeđeno. Za trogodišnju djevojčicu koja je imala 95 odsto opekotina tražili su donatore kože, kako bi preživjela, a moj sugrađanin Milan Simić iz “Romske časti” prvi se javio kao donator. Djevojčica nije imala bliske srodnike, majka joj je umrla. Tri nedjelje nakon što su joj presadili Milanovu kožu, ponovo su tražili donora, jer je površina sa opekotinama bila velika, pa se dio kože nije primio. Bili su u pitanju dani, a kada sam to vidjela na Fejsbuku, odmah sam se javila u Tiršovu bolnicu i prijavila se, ne razmišljajući puno – kaže Jarmila za Moj Novi Sad.
Iako su je upozorili da će joj na obje butine, odakle se uzima koža, ostati trajni ožiljci, humana žena nije odustala od svoje namjere da pomogne nepoznatoj djevojčici. Transplantacija kože je obavljena u opštoj anesteziji, a Jarmila najviše pamti užasan svrab koji se pojavio nakon nekoliko dana. Uslijedila je ozbiljna njega rane, a potom i ožiljaka, a i danas, nakon godinu dana, mora da vodi računa o njegovanju tih dijelova.
Kaže da nije puno razmišljala o tome treba li da pomogne stradalom djetetu, ali da ju je puno mučilo nešto drugo.
– Kada sam otišla da otvorim bolovanje, saznala sam da ne postoji šifra za donatorstvo. Ljekar opšte prakse nije mogao da mi otvori bolovanje, pa sam morala uzeti slobodne dane za oporavak. Prosto mi je nevjerovatno da tako nešto nije regulisano zakonom, jer donatori krvi automatski dobijaju dva slobodna dana – kaže ova humana žena.
Na sreću, Jarmilina koža lijepo se primila kod male djevojčice, a osoblje iz Tiršove reklo joj je da je dijete, pored kože, dobilo i dio njene energije.
Njene kolege sa radiologije su veoma ponosne na nju i maksimalno su joj pomogle u oporavku, ali u KCV njen herojski gest, kako kaže, nije propraćen.
– Ljudi iz moje okoline bili su iznenađeni što sam spremna da to učinim za meni potpuno nepoznato dijete, neki su pokušali i da me odgovore. Međutim, ja sam došla u jednu mentalnu fazu kada mi stvarno ništa više nije bitno što se tiče fizičkog izgleda i ne marim za ožiljke – navodi Jarmila.
Smatra da se o donatorstvu organa u Srbiji malo zna i da bi trebalo napraviti tribine na tu temu, kako bi se ljudi informisali.
– S obzirom na to da sam rođena na Svetog Arhanđela, vjerujem da imam čuvara i ne plašim se. Mislim da sam kožu donirala kao neku svoju misiju, jer sam od djetinjstva znala da ću pomagati ljudima i raditi u zdravstvu. Osjećam ogromno lično zadovoljstvo kada znam da sam nekome pomogla i to me mnogo više usrećuje nego bilo šta materijalno – objašnjava Jarmila, žena koju ni bol, ni ožiljci nisu spriječili da učini dobro djelo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu