Nesrećne životne okolnosti ukrstile su im puteve zajedničke sreće. Te davne 1981. godine oboje su otišli u banju u Igalu na rehabilitaciju i upoznali se igrom slučaja preko zajedničkih prijatelja. Savo, iako osuđen na život u kolicima nakon što je slomio vrat skočivši u Tamiš, imao je uvijek vedar duh i šarm na koji je Snežana brzo pala, pa su nakon kratkog druženja shvatili da su emocije mnogo jače od prijateljskih. Započeli su vezu, vjenčali se i dobili dvije kćerke Tijanu i Tanju, kao i šestoro unučadi.
Predstavio mi se kao Rio Grande iz Barande
– Ja sam bila u to vrijeme cimerka sa jednom djevojkom iz Tuzle koja je već poznavala Savu preko svog drugara iz Norveške koji je takođe dolazio na rehabilitaciju. Oni su bili veseli momci, išli su u restoran kod Norvežana da kradu karanfile da bi išli kod jedne drugarice na rođendan. Sa tim karanfilima su došli kod nas i tako smo se prvi put upoznali – započela je njihovu ljubavnu priču Snežana (62).
Sjeća se da joj ga je drugarica opisala kao dečka koji je godinu dana prije toga imao djevojku u koju je bio jako zaljubljen. Sneža pamti da ju je to zaintrigiralo i da je u sebi pomislila: “Ko li je taj dečko što je toliko zaljubljen?”. Tada se pojavio Sava sa svojim drugarom.
– Meni se on predstavio kao Rio Grande iz Barande. Sjećam se kada smo se upoznali, meni ta cimerka kaže: “Ja dolazim ovdje da upoznam nekog da se udam”. Ja joj odgovaram: “Da li si ti normalna? Ti invalid za invalida da se udaš”. I eto meni šta se desilo. Ta njegova energija i ljubav nas je spojila i zadržala – priča Sneža koja je na rehabilitaciju dolazila jer je imala problema sa kukovima.
Studirala je Višu poslovnu školu u Beogradu i živjela je u studenskom domu. Željni ponovnog viđenja nakon povratka, dogovorili su susret u Beogradu, ali su se spletom okolnosti mimoišli.
Savo se plašio da neće moći da ima djecu
– Ja sam njega čekala na željezničkoj stanici kod voza, a on mene kod pošte i nismo se vidjeli. Ja sam se tu razboljela čekajući sat vremena. Otišla sam kod svoje rodbine u Obrenovac. Onda je on došao sa velikim buketom cvijeća da me obiđe. Kada sam ozdravila, počeli smo učestalije da se viđamo. Imali smo 22 godine. On je dolazio za Beograd, ali išla sam i ja u Barandu – sjeća se.
Kada je prošlo određeno vrijeme, željeli su da se “vežu” pred Bogom i pred zakonom. Ipak, Savo se plašio da zbog svog invaliditeta možda neće moći da ima djecu, a Snežanu nije želio da osudi na takav život. Odlučili su da odu na Institut za majku i dijete da urade analize, ali su im prethodno nenadano stigle najljepše vesti – Sneža je bila trudna.
– Vjenčali smo se u maju 1983. godine, a kćerku Tijanu smo dobili u avgustu. Svadba je bila kako je u ono vrijeme Bog zapovijedao, svatovi i šatori, ma sve. Malo je svadba bila specifična jer je mladoženja u kolicima, ali bože moj – kroz šalu i smijeh prisjetio se Savo.
Srasli smo zajedno i u svemu se nadopunjujemo
Nakon pet godina su dobili i drugu kćerku Tanju. Ona je tatino dijete likom, a Tijana mamino. Što se karaktera tiče, obrnuto.
– Mene je Bog u životu pogledao tri puta: prvi put kada sam slomio vrat, ali sam ostao paraplegičar, a ne tetraplegičar, drugi put kada sam upoznao Snežanu i treći put kada su nam se djeca rađala – sa setom i ponosom u glasu pričao je Savo koji se godinama bavio sportom, bio član reprezentacije, a na Evropskom prvenstvu u Beču iz 1981. ima i medalju u vožnji kolica na 100 metara.
Poslije gotovo 40 godina zajedničkog života Sneža i Stevo kažu da su srećni, da su srasli zajedno i da se u svemu dopunjuju.
– Njena pribranost u bilo kojoj situaciji me nekad nervira jer je kod mene sve odmah i sve mogu. Volim to kada malo stane na kočnicu. I ja se tako nekad ljutim, pa vičem: “Dal’ ćeš ti nekada mene da podržiš iz cuga?”, ali mi je potrebna ta neka kočnica. Ona je glas razuma. Brzo su prošle godine, ali ja tu ne bih ništa mijenjao – rekao nam je Savo za kraj, a Sneža je samo potvrdno klimnula glavom, piše Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu