I po ko zna koji put na toj sjednici nije se moglo čuti ništa novo.
„Zapaljiva retorika“, „prijetnje secesijom“, „zveckanje oružjem“, „ugrožen mir“… riječi su koje su najviše ponavljane u govorima zvaničnika.
Tako su, očekivano, ambasador SAD, Kristijan Šmit, Zlatko Lagumdžija i njihovi istomišljenici, za sve loše u BiH okrivili rukovodstvo Republike Srpske.
S druge strane, argumente protiv pružili su Željka Cvijanović, ruski ambasador i predstavnika Srbije.
Opet ništa novo.
Epilog sjednice je najava novih sankcija protiv predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika.
Stavovi onih koji su bili na sjednici, nakon govora jednih i drugih, nimalo se nisu promijenili. Svi su ostali čvrsto „zakopani“ u svojim uvjerenjima – jedni kako Dodik i njegovi saradnici predstavljaju prijetnju miru u BiH i oni koji to pokušavaju da opovrgnu, a kojih je, na žalost, jako malo.
Za obraćanje Želje Cvijanović u UN predstavnici vlasti Spske rekli su da je „to dobro jer će se time u svijetu čuti glas Republike Srpske.
Kojem svijetu?
Onom istom koji okreće glavu od ubistava na desetine hiljada žena, djece i muškaraca u Gazi.
Onom istom svijetu koji je uživo gledao linčovanje i smaknuće libijskog predsjednika Moamera el Gadafija, ili koji je slavio vješanje iračkog predsjednika Sadama Huseina, iako većina nikada nije ni bila u toj istoj Libiji ili Iraku, a mnogi ih vjerovatno ne bi znali pronaći ni na karti svijeta.
Onom istom svijetu koji i danas okreće glavu od istine da u Iraku nikada nije nađeno oružje za masovno uništenje, koje je bilo povod za napad na tu zemlju.
Svijetu koji nije ni prstom mrdnuo kada je prošle godine više od 100.000 Jermena moralo da napusti svoje domove u regionu Nagorno-Karabaha.
Ili možda tom istom svijetu koji nijemo gleda rat u Ukrajini…
Ima li potrebe išta objašnjavati onima koje ta ista objašnjenja uopšte ne zanimaju jer će sutra, kada bi se sva sila bombi sručila na Republiku Srpsku, isto tako nijemo okrenuti glavu na drugu stranu tražeći opravdanje zašto je tako nešto potrebno.
Disciplinovanje malih i nemoćnih od strane velikih i moćnih neće prestati nikakvim govorima u UN. Umjesto govora i čekanja da nas neko razumije, političari bi trebali da se okrenu jedni drugima u BiH i pokušaju razumjeti jedni druge.
Ako ne zbog sebe, onda zbog naroda u ovoj državi koji svakodnevno odseljava sluđen od straha da bi se mogli desiti novi sukobi, u vrijeme kada se ni od „starog“ nismo oporavili.
Ako do sukoba, ne daj bože, dođe, više neće biti bitno ko ga je izazvao, jer će ceh na kraju platiti građani.
Primjer iz ne tako davne prošlosti nam je pokazao da kada do sukoba dođe više ga ništa tako lako ne može zaustaviti.
I zato, umjesto što ubjeđujemo svijet da smo mi dobri, a oni drugi loši, počnimo ubjeđivati jedni druge da je život u miru moguć, ali da je za njega potrebno mnogo kompromisa, razgovora i odricanja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu