Životna priča ovog Rusa bi vjerovatno bila pozitivnija da ga, kako je rekao, banjalučki ljekari prije šest godina nisu napravili invalidom, a o čemu je nedavno obaviješten i predsjednik Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin.
Moj životni put odredila je moja ljubav prema muzici, a Banjalučani me posebno poznaju, jer sam već duži niz godina svirač na glavnom gradskom šetalištu – priča Valerij za Srpskainfo, miješajući srpski i ruski jezik.
Sibir
Čuprov ponosno kaže da se rodio u Sovjetskom Savezu 1966. godine, u gradu Irkutsku u dalekom Sibiru. U Sibiru je živio do 18. godine, završio srednju i muzičku školu u klasi gitare, a kada je postao punoljetan pozvan je u Crvenu armiju.
– Bio sam u jedinici za obuku, gdje su se obučavali komandiri i mehaničari – vozači amfibijskih tenkova za oružane snage Sovjetskog Saveza. Nakon obuke pridruživali su nas aktivnim trupama Crvene armije – prisjetio se Čuprov mladosti, pokazujući fotografije prirodnih ljepota ovog zabačenog dijela svijeta.
Po okončanju obuke Valerij je dobio vojnu specijalnost mehaničar-vozač i po rasporedu nastavio je da služi vojni rok na poluostrvu Kamčatka.
– Nakon što sam odslužio vojsku, ostao sam na Kamčatki, odlučio se da tamo radim, a pošto nisam imao specijalnost, otišao sam u školu ribarstva i dobio specijalnost mornar-ribolovac. Zatim sam uspješno radio na ribarskim brodovima u Tihom okeanu, tako da sam 15 godina radio u floti ribarske industrije – kaže Valerij.
Odlazak iz Rusije
Međutim, bezbrižni dani su prošli, a oni teški ubrzo su pokucali i na vrata Valerija, okrenuvši mu život naglavačke.
– Početkom 90-ih godina prošlog vijeka u Sovjetskom Savezu i Rusiji je zavladao haos stupanjem Borisa Jeljcina na vlast. Procvjetala je korupcija, novac je gubio vrijednost, zavladao je kriminal, niko nam nije plaćao za ulovljenu ribu. Tada sam donio odluku da napustim flotu i tražim neki drugi posao kako bih mogao da zarađujem za život – kaže on.
Vladala je nezaposlenost, a kako nije imao „kopnenu“ specijalnost nije mogao da nađe posao na obali, u gradu Petropavlovsk.
S gitarom na ulicama evropskih gradova
– U teškim danima sjetio sam se gitare i riješio da radim kao ulični muzikant, putujući po Evropi. Međutim, nisam odmah doputovao u Banjaluku. Prva zemlja u kojoj sam počeo da sviram na ulici bila je Španija. Zatim sam dugo svirao u Francuskoj, na Kipru, Malti i u Hrvatskoj. Tada sam bio samac. Nisam imao ni oca, ni majku, ni sestre, ni brata, ni suprugu. Niko me nije čekao u domu u Petropavlovsku i pripadao sam samom sebi – priča Valerij otkrivajući ujedno da za njega nikada nije bila opcija da se preda i dozvoli životu da ga zgazi.
Nakon nekoliko godina sviranja na ulicama Evrope, oženio se djevojkom iz Moskve – Olgom i od tog momenta, kaže, dobio je srodnu dušu zbog koje je i danas zahvalan sudbini i Bogu.
– I u tim zemljama, gdje sam svirao na ulici, ljudi su se dobro ponašali prema meni i za sve te duge godine nikad se nisam sreo s rusofobijom. Ne znam, možda sam samo imao sreće. S tom činjenicom sreo sam se kasnije, o čemu želim da vam pričam – dodaje Valerij, dok mu se u glasu počinje osjećati tuga.
Dolazak u Banjaluku
– Tako sam 2009. godine došao u Banjaluku. U početku, ovdje je sve bilo dobro. Bio sam zadovoljan svime, divio se ljudima koji su živjeli u bratskoj, pravoslavnoj Republici Srpskoj, njihovoj ljubaznosti i gostoprimstvu. Nisam u glavi i mislima imao nešto što se dogodilo 2013. sa mnom. Dogodilo se nešto što je cijeli moj život preokrenulo i zauvijek ostavilo u srcu krvareće rane, koje se nikako ne mogu izliječiti – priča Valerij pokazujući tešku posjekotinu na lijevoj ruci.
Teški dani za Valerija počeli su sunačnog jutra, 15. juna 2013, kada je otišao na uobičajenu vožnju biciklom na trasi Banjaluka – Jajce. Nosio je, kaže, majicu s natpisom na leđima „Sdelano v Rusii“ (Izrađeno u Rusiji) i slikom pravoslavne crkve s kupolama.
– Odjednom, neočekivano, iza mene se pojavio autobus. Bio je prazan, bez putnika. Za volanom autobusa bio je vozač iz Sarajeva. Vidim da autobus smanjuje brzinu, potpuno se približava meni i počinje, svojom karoserijom, da udara po meni i gura me, zajedno s biciklom, s puta. Na moju nesreću, nisam mogao da se sklonim u stranu zato što je na ivici asfalta bio betonski žlijeb za odvod vode, a pored njega betonska ograda. Bojao sam se da će ručke prtljažnika autobusa zahvatiti žice bicikla, a onda će me odvući pod točkove autobusa. Ali, dogodilo se nešto drugo. Na putu, pored ivice, nalazila se betonska jama za protok vode, i on me je gurnuo u tu jamu, zamalo me ubivši – prisjetio se Valerij dana koji mu je promijenio život.
Najgore je tek dolazilo.
Nesreća
– Pao sam u betonsku jamu s biciklom naopako. Da ne bih razbio glavu o beton, zaštitio sam se lijevom rukom. Slomila se kao cjepanica odjednom, sa dva otvorena loma. Jedna fraktura je bila između lakta i zgloba, a druga na samom zglobu. Bila je takva jačina da su se na upravljaču pojavila ogoljena meka tkiva – dodao je Valerij.
Ubrzo je prebačen u banjalučku bolnicu.
– Doktori su me unakazali i napravili invalidom. Imao sam prelome na ruci, ali su mi oni operisali šaku, razrezali je cijelom dužinom i zašili. Ni danas mi nije jasno zašto su to uradili, zbog čega su me napravili invalidom, jer više ne mogu da sviram gitaru. Kada sam jedne prilike u Gospodskoj ulici sreo doktora koji me operisao i upitao ga zašto mi je razrezao šaku cijelom dužinom i do kosti, on se samo cinično nasmijao, potapšao me po ramenu i otišao – ispričao je revoltirani Valerij Čuprov, dodavši kako njegovu priču niko nije želio objaviti, dok se nije obratio redakciji Srpskainfo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu