Kako se zaštiti od njih, kada pokazuju znakove agresije ili čak fizički napadnu? Stanari jedne zgrade na Voždovcu već godinama imaju takav problem, a nedavno je žrtva fizičkog napada psihički oboljelog komšije bila i jedna djevojka.
Vraćajući se iz prodavnice jednog četvrtka prije podne, držeći u jednoj ruci kesu, a u drugoj mobilni telefon, krenula je stepenicama na prvi sprat ka svom stanu, ni ne sluteći da će je samo par sekundi kasnije prvi komšija napasti i bukvalno oboriti na zemlju.
– On je zapravo stajao iza nosećeg zida i kako sam ja izašla iza ugla tako me je dočekao pesnicom. Nisam stigla ni da mu kažem dobar dan. Udario me je stvarno svom silinom i ja sam se srušila. On se samo okrenuo, otišao i vratio se u svoj stan – kaže Dina Simić, žrtva napada.
Istrčala je iz zgrade i pozvala policiju, ali se ni tad nije osjetila bezbjedno. Kaže, znala je da komšija ima psihičkih problema, ali su se uvijek pristojno pozdravljali bez ikakvih naznaka da će fizički nasrnuti. Tada joj je od šoka pozlilo, a ljekarski je zbrinuta tek kada je ekipa Hitne pomoći koja je došla po napadača pozvala dodatno vozilo.
Nagnječenje čeono lijevo, zvanični je izvještaj ljekara specijaliste, uz bol, vrtoglavicu i mučninu. Dok se vratila iz Urgentnog centra, komšija je već bio kod kuće.
– Ja sada ne smijem da izađem sama iz stana, imam strah da uđem i izađem iz zgrade. Osjećam se nebezbjedno u prostoru u kom živim i zaista ne napuštam stan sama – priča Simić.
Kako objašnjava psihijatar, Prim. dr Slobodan Simić, “postoji jedna kategorija koja se zove mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja koja se izriče pacijentima koji su psihijatrijski bolesni a koji naprave neko djelo”.
– U konkretnom slučaju, ako je to neko agresivno ponašanje, tom pacijentu može da se izrekne mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja, tada dobija sudsku odluku i onda je obavezan da se javlja na liječenje i onda se prati njegovo stanje – priča on.
A koliko su stanari zgrade uspjeli da isprate njegovo liječenje i oscilacije zdravstvenog stanja, govori i nekoliko krivičnih prijava koje su do sada podnijeli. Ali bez ikakvog epiloga.
Dina je jedino rješenje vidjela u tome da se iz te zgrade iseli, drugi nemaju tu mogućnost. Začarani krug u kome žive, a koji se, zbog sličnih situacija godinama vrti po mnogim mjestima u Srbiji, nadležni često ne prepoznaju.
– Onda ugroženi građanin, koji ima ugrožavanje i psihičko i fizičko od nekog pacijenta koji nije pod ljekarskom kontrolom, onda mora da preduzme pravne mjere, to jeste da nije komforno, ali je neka zaštita. Treba da se obrati sudu, zatim da tuži tog ko ga ugrožava, jedino mora lično da se zaštiti, jer tu se sistem uključuje samo ako je to neka drastična stvar – objašnjava psihijatar.
A kada se desi neka drastična stvar, onda je najčešće kasno. Da se to predupredi, građanin može da se obrati Centru za socijalni rad.
Na naše pitanje o nadležnostima, objasnili su da nakon saznanja izlaze na teren da bi ustanovili činjenično stanje, ali da bez pristanka ne mogu pružiti bilo kakvu podršku licu koje je poslovno sposobno, dok je za lišavanje poslovne sposobnosti potreban nalaz neuropsihijatra kao polazna osnova za eventualnu odluku suda, piše Blic.
Evidentno je da je za neko trajnije rješenje neophodna saradnja svih nadležnih – centra za socijalni rad, zdravstvene službe, suda i policije, ali i pravno angažovanje svih stanara.
Kako je sve to na dugom štapu, jedino preostaje biti oprezan.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu