Najčešće se zmije javljaju u zapuštenim prostorijama, ali vrlo lako se sa seoskih područja donose i u automobilima.
Stoga kad krenete u prirodu sada to činite sa mnogo više opreznosti, ali pokušajte da izbhegente panične napade jer je dokazano da zmije skoro nikad prve ne napadaju čovjeka.
– Poznato je da se zmije boje više od ljudi, nego mi od njih. Ukoliko odlazite u prirodu nosite duboku obuću, debele čarape i duge pantalone, a ako naiđete na zmiju pokušajte da je zaobiđete. Ne pokušavajte da je otjerate i tučete štapom. Takođe, dok šetate šumom bilo bi dobro da pravite malo jače korake ili da lupkate nekim štapom kako bi zmija osjetila vibracije i pobjegla prije nego što naiđete na nju. Кada ostavljate odjeću ili obuću na mjestima koja su dostupna zmijama, prije nego što se obučete dobro pregledajte garderobu kako bi bili sigurni da se zmija nije negdje uvukla – rekao je za RINU biolog Mihailo Stanković.
U maju i junu su ove životinje najaktivnije jer je tad period njihovog parenja. Tih mjeseci možemo naletiti na onaj čuveni splet zmija, u kom se ustavri nalazi jedna ženka a ostalo su mužjaci. Oplođava je onaj koji je najsposobniji, ona zatim polaže jaja na skriveno mjesto i odlazi ne osvrćući se na potomke.
Upravo iz razloga što su otavljeni bez majke, mladunčad zmija vrlo teško opstaju i preživljavaju. Oni kad se izlegu prepušteni su sami sebi, pa zato vrlo teško doživljavaju polnu zrelost. Tri najopasnije otrovnice koje žive na teritoriji naše zemlje su poskok, šarka i šargan.
– Šarka je prisutna u Vojvodini i u ravnicama, poskok živi na brdovitim dijelovima, na nadmorskoj visini od 1200 do 1500 metara, a šargan je visokoplaninska vrsta i može se videti samo na vrhovima iznad 1500 metara nadmorske visine. Najjači otrov ima poskok. Smrtnost od ujeda zmija u Srbiji je oko 2 posto, ali ukoliko ne dođe do smrtnog ishoda, onaj koga zmija ujede može imati zdravstvene posljedice za cijeli život – rekao je za Stanković koji je o ovim gmizavcima napisao 160 naučnih radova i četiri knjige.
Nije rijetka situacija da se opasni gmizavci osim u prirodi pojavljuju i u kućama i stanovima, a nekoliko prethodnih godina Čačani su zmije viđali i u zgradama u centru grada.
Кada su dežurne službe bile nemoćne, u pomoć uplašenim građanima izlazio je Dejan Bisenić koji već dvije decenije na sebi svojstven način komunicira sa ovim životinjama i tako spasava na stotine života.
– Primam pozive i u dva sata po noći, i ja ustanem i krenem. Nikad mi nije teško, jer sam svjestan da većina ljudi ima patološki strah i pri samoj pomisli na njih, a ne kad ih vide u svojoj kući. Svima prvo savjetujem da se udalje od zmije i ni po koju cenu je ne diraju. One nikada ne napadaju prve već samo ako su ugrožene. Ne nosim alat, već na meni poznat način, kažem šta im kažem, one se pojave, ja ih pokupim golim rukama i vratim u njihovo prirodno stanište. Tada su svi bezbjedni – otkriva Dejan.
Ovom Čačaninu za dvadeset godina pripisivali su čudne nadimke – šaptač, zmijar i mnoge druge, ali ipak Dejan ne mari za to, već pušta da njegova dela govore o njemu.
Otkrio je i narodno verovanje koje ledi krv u žilama. Naime, prema njegovim riječima svaka kuća ima svoju zmiju čuvarkuću, koja s vremena na vrijeme izađe napolje. Ukoliko neko tu zmiju ubije, to je katastrofa za tu porodicu i skoro siguran smrtni slučaj, zato Dejan svima poručuje da ne ubijaju zmije, jer se ne zna iz čijeg doma je ona izašla.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu