Među tim strašnim mitskim stvorenjima je drekavac.
Prema starom predanju, drekavci su zapravo duhovi vanbračne djece, mada prema nekim izvorima ova bića predstavljaju duše nekrštenih ljudi. Ovaj stvor, koji ima veliku glavu, tanak vrat i krzno, najčešće se nalazi na groblju i na ostalim tamnim mjestima, jer ne može da izdrži svjetlost. Može da se nađe i uz virove, gdje zaskače ljude koji predveče prolaze. U postojanje drekavaca vjeruje se u Srbiji, Crnoj Gori i BiH, a iako ne postoji nikakav dokaz da zapravo postoji, i dan-danas možete čuti priče kako se kasno noću čuje čudna mješavina dranja i režanja, karakteristična baš za ovo mitsko stvorenje, piše Blic.rs.
“Krici su grozni, čas se čuju na jednoj, čas na drugoj strani…jezivi su, ja ih ne znam opisati.”
U jednom momentu dok sam išao ka ovcama nešto je nadletjelo nad mene. Imao je glavu, kao djetinju. Krupne oči, uši male, nos neodređen, ali širi nego čovječiji.”
“Ne bih mogao opisati kakav je to krik, u njemu se sve pomješalo, počinje kao da dijete zaplače, a onda se pretvara u bolan dugi krik.”
“U posljednje dvije godine kadgod bi se to čudovište pojavilo, neko bi iz sela umro.”
Ovim su riječima prestrašeni mještani brojnih sela u Bosni i Hercegovini i Srbiji opisivali biće koje poznajemo pod imenom drekavac. Brojni ljudi, pogotovo u ruralnim područjima i danas smatraju da je mitološko čudovište drekavac “vijesnik smrti”.
Počeci priče o „drekavcu“ sežu u našu daleku prošlost i pripadaju mitologiji južnih Slovena. Prvi spomen Slovena i njihove mitologije napravio je u 6. vijeku vizantijski istoričar Prokopija, čije je djelo “Belum Gotikum” opisivalo uvjerenja stanovitog južnoslovenskog plemena koji je prešao reku Dunav u samo dva dana. Prema Prokopiju, ovi su Sloveni poštovali jednog boga, gospodara svega, koji je stvorio grom i munje Peruna (u mnogim slovenskim jezicima Perun i danas znači “grom”). Istovremeno, Prokopije spominje i vjerovanja u razne demone i nimfe (vile).
Jedan od tih demona je i drekavac – vjerovalo se da je on manifestacija umrlog, nekrštenog djeteta, koje ne može da nađe mir.
Kako stare priče kažu, drekavac je malo, dlakavo stvorenje, slično životinji, koje neprestano gazi na sopstveno krzno, a potom urla mješavinom plača i vučjeg zavijanja. Najčešće se šeta po grobljima, a žrtve davi u snu. Jako se plaši svjetlosti, iako ne može biti uništeno dok ne nađe mir.
Prema mitu, drekavci napadaju ljude koji se kasno u noći zateknu u blizini groblja, reke, jezera ili šume, tako što im skoče na leđa i teraju ih da hodaju celu noć. Ako se žrtva ne povinuje zahtjevima drekavca biće izgrebana i počupana ogromnim kandžama ovog mitskog bića. Kažu i da ga mogu videti samo oni koji su ga sanjali.
Veliku “slavu” stekao je jednog leta krajem devedesetih, kada su brojni mediji pisali o Srebrnom jezeru, čiji su stanovnici tvrdili da ih teroriše ovo čudovište. Iako su mještani bili sigurni u to što su vidjeli, oni malo “hladnije glave” sve su objasnili pomoću tri reči: rakija, pivo i jako sunce…
Poslednji put, drekavac je isprepadao Balkan krajem 2015. godine. Mirjana (52) i Dragan Stanković (54) ovako su opisali “jezivi susret s urlikavcem”:
– Ispred nas je počeo da skakuće pas, pa poveća ovca, pa nešto nalik medvjedu – ispuštala je životinja jake krike. Ranije smo slušali od starijih za pojavu omaja, čudnih životinja koje su davile kokoške, jagnjad… Nismo vjerovali. Ali ovo je bilo baš čudno. Nešto me je udarilo po glavi, izgledalo je kao medvjedić, a onda je počelo da ispušta zvukove, ponovo je to stvorenje pokušalo da skoči na mene, ali kao da nije bio medvjed, već nešto manje. Kada je žena upalila baterijsku lampu vidio sam životinju koja je ličila na psa. Zaštitio sam se granom, a kada sam uspio da izvadim upaljač i zapalim lišće, životinja se uz kreštanje povukla u stranu i pobjegla – ispričao je tada uznemireni bračni par.
Mirjani i Draganu skeptici su pokušali da objasne da je vjerovatno reč o rakunopsu, vrsti porijeklom iz istočne Azije koja se proširila i na centralnu i zapadnu Evropu, piše radiosarajevo.ba.
Zalud bilo – onima koji vjeruju u drekavca i tvrde da su ga vidjeli ne pomažu naučna objašnjenja. Ubijeđeni su da šumama Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore luta krvoločno čudovište spremno da vas „ščepa“ kad se najmanje nadate.
Pa dobro, možda to i nije tako loše za još jednu turističku ponudu: Škotska ima čudovište iz Loh Nesa, Meksiko Čupakabru, Amerika Bigfuta, a mi – drekavca…
Drugi demoni iz slovenske mitologije
Domovoj, kućni duh.
Kikimora, zao kućni duh.
Lešij, šumski duh.
Pokola, zloduh podzemlja.
Rusalke, ćudljive šumske i vodene vile.
Vampir, povratnik iz mrtvih koji se hrani ljudskom krvlju.
Vodanoj, vodeni demon.
Vodenjak, vodeni duh.
Suđaje, natprirodna ženska bića koja određuju sudbinu novorođenčeta.
Navi, najstrašniji zli demon koji dolazi u domove trudnica, dojilja i porodilja da guše i ubijaju decu, ali i majke.
Baba Roga (Baba Jaga), slovenska boginja smrti i regeneracije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu