On je otkrio šta je presudilo, kako se nosi sa titulom “posljednjeg opančara Slavonije” i da li mu je to na kraju donijelo sreću.
Diplomirani pravnik Krunoslav Pauna je prilikom izbora životnog puta odabrao je opanak, a odbio je unosniju karijeru advokata.
– Uredu. Trebalo mi je devet godina da završim pravni fakultet u Osijeku. Uopšte me nije zanimao fakultet. Nakon toga radio sam još godinu i po u advokatskoj kancelariji u Zagrebu. Vjerujte mi, bio sam najgori student prava na svijetu. Ali tada sam još živio u uvjerenju da je to moja realnost, pravi put, da ću jednog dana postati novi Čedo Prodanović. Imam i ja tu fizionomiju – šali se Paun.
U njegovoj radionici u Donjim Andrijevcima miriše na lijepak i kožu. Jedna prostorija je više kancelarija, sa računarom i policama sa gotovim papučama. U drugom je radni prostor pun šablona, kalupa, kože, alata, eksera, nedovršenih opanaka… Pored prozora su dvije šivaće mašine. Jedna od njih je njemačka Pfaf mašina stara više od pola vijeka.
Studentska besparica ga je gurnula u radionicu
Paunova radionica je nekada bila spavaća soba i dnevni boravak djeda Josipa i bake Danice. Njegov djed je bio odličan obućar, a čitavo djetinjstvo i dobar dio mladosti proveo je motajući se po svojoj radionici, uglavnom posmatrajući šta i kako radi.
– Djeda su svi zvali Joso jer je bio iz Like. Cijeli život je proveo popravljajući i praveći cipele. U posljednjih dvadeset godina počeo je sa sandalama. Mjesna kulturno-umjetnička društva (KUD) su počela da traže opanke jer je majstora opančara bilo sve manje. Imao je 81 godinu kada je umro, a radio je skoro do posljednjeg dana – kaže on.
Volio je da gleda kako Josa nešto zakiva ili šije, ali u to vrijeme nije bio zainteresovan za obućarstvo. U nedostatku bolje ideje upisao je pravo. Poslovična studentska besparica navela ga je da zarađuje sa svojim djedom praveći kožne torbe.
– Išao bih s njim da nabavim materijal. Sve je platio, a većinu sam uradio. Jer nisam ništa znao. Vremenom sam počeo da siječem kožu, a moj djed bi šio. I tako jedna torba, pa druga, treća… Kupovale su ih uglavnom djevojke. Bili su relativno jeftini i ručno rađeni. Bio je to veliki prihod za studenta – kaže on.
Ponovo je krenuo da postane advokat i sa suprugom Nikolinom se preselio u Zagreb. Ipak je skoro svakog vikenda dolazio u Andrijevce da pravi torbe. Dok je moj djed bio živ, sam je napravio jedan par opanaka. Tek toliko da Joso vidi da njegov unuk nešto zna. Sve se promijenilo kada je umro.
Samouki opančar
– Moja žena je ostala bez posla, a ja sam konačno shvatio da nikada neću dobiti poštenog advokata. Zato nije bilo razloga da ostanem u Zagrebu. Onda sam pozvao nekoliko kupaca koji su naručili od mog djeda. Roba im nije bila isporučena i ponudio sam da završim posao. Neki su me bukvalno odbili: ‘Šta ćeš od nas da naučiš, nema šanse!’ Tada sam imao 25 godina. Drugi su rekli – samo naprijed i uradi to, pa ćemo vidjeti kako ćeš – kaže on.
Savršeno je poznavao teoriju zanata, ali njegova praksa je bila nula.
– Imao sam dedine šablone, papire i kalupe, znao sam sve o materijalima, alatima i mašinama. Međutim, nisam imao iskustva. Trebalo mi je dva dana da postavim kožu na kalup, a danas je trebalo manje od dva sata. U to vrijeme mi je pomagao moj rođak Mario. On je tada imao 18 godina. Pa smo pokušali, eksperimentisali. Sve to lijepo ispleteš, pritisneš, i lijepo zalepiš, ali onda – cipela neće da se skine sa kalupa. Ne bi ga izvukao konjima i konopcem. Ništa, nož, pa sve u vatru – smije se Paun.
Zato sebe smatra “samoukim opančarem”. Učeći na pokušajima i greškama, postajao je sve bolji i bolji. Koliko su njegovi opanci cijenjeni, govori i duga lista kupaca, a prednjače kulturne organizacije iz raznih krajeva Hrvatske. Pored folkloraša, pravio je opanke za slovačka, češka, mađarska, srpska i albanska društva. Kupuju ih i diplomate na poklone, šalje ih hrvatskoj dijaspori u Argentinu, Čile, Kanadu i Ameriku, a kod njega dolaze etnolozi sa muzejskim eksponatima na restauraciju. U nekoliko filmova pojavljuju se i Opanci iz Donjeg Andrijevaca.
Veliki opanci za velikog Srbina
Kako nabraja, na polici primjećujemo ogromne crne papuče, slične papučama, veličine malog čamca. Broj 49 ili 50. Koji džin ih nosi?
– To je moja mušterija iz Srbije. Tražio je da mu napravim nešto zatvoreno i crno. Čovjek je visok 210 centimetara i skoro isto toliko težak. Nije mogao da prođe kroz moja vrata, morao je da ide bočno. Kakav veliki Srbin – kaže.
Za skoro 20 godina koliko pravi opanke, vidio je mnogo različitih stvari u svojoj radionici, kaže Paun. Morao je da bude i vaspitač, i psihijatar, i sveštenik, i ljekar.
Cijena njegovih opanaka kreće se od 75 evra pa naviše, a najskuplje koje je napravio koštale su oko 120 evra. Sve zavisi od složenosti, vrste materijala i vremena potrebnog za proizvodnju.
Postoji na desetine vrsta opanaka. Sa kopčom ili ‘bagom’, omčama za kaiš, one ‘sa jezičkom’, mašlanci ili ukrašene sandale sa ukrasima, pa one koje liče na sandale, pa papuče…
– Što se tiče imena, manje-više svako selo ima svoje ime, na primjer Ringlaši, Kalančori, a ne znam ko bi ih sve prebrojao – kaže Paun.
Drži tempo koji njemu odgovara
Opanke najčešće pravi od goveđe kože. Pored mašina za šivenje koristi i stari ručni alat – od bušotine za bušenje ukrasnih rupa, šila za šivenje, alata za glačanje kože do starih noževa, makaza, kalupa i čekića.
Ruke i prsti su mu bili grubi od posla. Ožiljci govore o trenucima kada bi njegova pažnja pokolebala. Lohajzl mu je zabijen u dlan do kosti, a palac mu je proboden iglom za šivaću mašinu.
Može li se živjeti od pravljenja opančara?
– Posla ima dovoljno. Vi ste samo fizički ograničeni u tome koliko možete sami da uradite u jednom danu. Prve četiri godine sam se ubijao, radeći po 16 sati. Onda shvatiš da to nema smisla. Sada držim tempo koji mi odgovara. Imam dva radnika koji mi pomažu. Rade kod kuće, buše rupe i slično. Oni rade pripremu, koja oduzima najviše vremena, a onda ja radim maestralan dio posla. Zaposlio bih nekog drugog ko je voljan da uči i radi, ali takvu osobu još nisam našao – kaže.
On ne želi masovnu proizvodnju.
Pošto je dobrovoljno smanjio proizvodnju u odnosu na prve godine, Paun je, da bi dopunio kućni budžet, našao stalni posao sekretara u Udruženju obrtnika Slavonskog Broda.
Njegov plan je da nastavi dosadašnjim tempom. Možda mu se u budućnosti pridruži neko od njegovih sinova. Jakov (13), Andrija (11) i Matej (6) vole da gledaju svog tatu kako radi. Kada ima veću porudžbinu, dvoje starijih mu pomažu oko zakivanja ili farbanja. Njegova supruga Nikolina radi u reklami i drži četiri zida kuće zajedno jer je uglavnom u radionici.
– Ne želim da idem u masovnu proizvodnju jer bi se tada izgubio tradicionalni način izrade. Sve radim onako kako su radili naši preci. Mogao sam da ih utisnem na mašini i onda bi svaki par cipela bio isti. Ovako izgleda ruka. Negdje mi klizi burgija, rupe nisu iste. Ili mi je možda nedostajao bod na mašini. Svaka cipela je jedinstvena. Zato su posebni – beskompromisan je Paun.
Mora da je takav jer je najverovatnije posljednji plamen nekada cijenjene vještine u Slavoniji. Još samo jedan gori u Ivanić-Gradu, na tromeđi Moslavine i Posavine, u radionici majstora Igora Kruha Vuka. A južnije, koliko Paun zna, industrija kože je, nažalost, nestala, piše tPortal.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu