Sve je počelo, kaže ona, nekoliko minuta prije podneva, kada se obrušila nadstrešnica na željezničkoj stanici Novi Sad.
– Svi smo bili pripravni, kolege su dolazile od kuće da pomognu. Sale i ambulante su bile spremne, ali niko nije bio spreman na ovakve posljedice i fatalan ishod – započinje priču dr Vesna.
Ratne povrede
Prema njenim riječima, za nekoliko minuta cijeli Urgentni je bio na nogama i nakon poziva direktora Hitne pomoći čekali su da zabrinjavaju povrijeđene. Međutim, sa knedlom u grlu kaže, niko nije očekivao da će mnogo više biti stradalih u nesreći u Novom Sadu.
– Stigao je prvi poziv iz Hitne pomoći. Rečeno nam je da se srušila nadstrešnica, da ima povrijeđenih, da je čak deset ekipa na terenu. Čekali smo, bili pripravni da ukazujemo pomoć. Vrlo brzo stigao nam je prvi povrijeđeni. Odmah je odvezen u salu, bile su teške povrede. Ortopedske, hirurške… Bili smo non stop na vezi sa ljudima na terenu. Slali su nam signal da je mnogo teško i da traje izvlačenje ljudi. Prošlo je nekoliko sati od prvog prijema. Čekali su se dovozi, jer je tajalo izvlačenje. Slike ispod ruševina bile su strašne. Takve, kakve – Za tih dva sata čekanja, javljali su nam da ima i dalje živih ispod ruševina, da se čuju jauci. Evakuacija je trajala do kasno uveče. I svi su davali posljednji atom snage. U jednom trenutku naša ekipa sa 20 članova je takođe otišla na teren, jer je postojala mogućnost da se ženi na licu mjesta amputira ruka, kako bi je izvukli. Na kraju uspjeli su i bez amputacije da je izvade i sa još jednim pacijentom je dovezli kod nas. A, za to vrijeme, kako odmiče dan, hodnici se pune roditelja, rodbine koji traže svoje. Kada smo im saopštili da je samo troje primljeno, živih, jer još nisu bili identifikovani, svako od njih ponadao se da je baš neko njihov među njima – napominje ona.
Direktora UKC Vojvodina sjetila i majke stradalih djevojčica – Sare i Valentine.
– U jednom trenutku u Urgentni centar stigla je i jedna majka sa dekom koja je ponavljala: “Gdje su mi djeca? Da li ste primili djevojčice?” Rekli smo joj da među povrijeđenima nema djece, a njen pogled je govorio kao da je to utešilo. Niko nije slutio da su baš one stradale. Evakuacija iz ruševina trajala je do kasno uveče, a kada je sve utihnulo i kada se više ništa nije čulo, znalo se da je to kraj – prepričava potresne scene dr Turkulov.
Teško i emotivno
Na pitanje da li u ovakvim situacijama može da se ostane imun, odgovara:
– Teško! Koliki god da ste profesionalac i koliko god godina da radite u bolnici i zbrinjavate povrijeđene, na ovakve scene, stepen povreda, prizor, na mladost… Ne možete da ne pokažete emociju, da vam ne bude teško. Pogotovo kada na sve to vidite porodice koje čekaju da im kažete dobre vijesti, a vi ih nemate!
Podsjetimo, nezapamćena tragedija dogodila se u petak, 1. novembra, na željezničkoj stanici Novi Sad kada se betonska nadstrešnica, obrušila na građane koji su stajali ispod. Poginulo je 14 osoba, a teško su povrijeđene tri.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu