Ova jedinstvena glumačka priča počinje prvih godina prošlog vijeka, kada je tadašnja Bosanska Gradiška bila prepoznatljiva kao srpska varoš, sa izraženih nacionalnim, duhovnim i kulturnim obilježjima.
Ljubica Lazić, sedamnaestogodišnja djevojka, 1906. godine se u Gradiški priključila glumačkoj trupi Čiča Miše Miloševića. Otišla je u Beograd, u Srbiju. Bila je opsjednuta igrom glumaca, a nadasve ljepotom jednog od njih, Dragog Stefanovića. Za njega se, godinu poslije, udala. Sa njim je dijelila ljubav, život, sreću na sceni ali i patnje svoga naroda i Srbije, toga doba.
Ostalo je neodgonetljivo, napisao je pozorišni istoričar Marko Marković u “Oslobođenju” 1961. godine, kakav se to plamen uskovitlao u duši mlade djevojke, odgajane u maloj, palanačkoj sredini, pod teretom patrijarhalnih nazora i predrasuda, da se odvaži na bijeg i priključi čeljadi sojtarija.
U šturim svjedočenjima i podacima raznih autora, među kojima je Vojislav Vujanović, novinar, pozorišni kritičar, hroničar, porijeklom iz Gradiške, navodi se da je Ljubica prvo igrala u Beogradu „Kod Takova“ a potom sa kragujevačkim ansamblom dospjela u Solun, putujući sa srpskom vojskom, dijeleći njenu sudbinu… Preživjela je albansku golgotu, stigla u Marsej pa na Korziku, u Ajačo i Bokanjino. Na toj golgoti nije izdržao njen Dragi; umro je mlad, ne dočekavši povratak u domovinu.
Nakon povratka u zemlju, poslije završetka Prvog svjetskog rata, opet se obrela u Beogradu, a onda, ko zna na čiji nagovor, došla je u Sarajevo, u prvi ansambl Narodnog pozorišta u gradu na Miljacki, gdje je potpisala prvi profesionalni ugovor. Po tome je označena i kao prva profesionalna bh. glumica, što je, u kratkoj bilješci istoričara iz Gradiške Husrefa Hadžialagića, bio motiv da se pozabavimo glumačkim dometima i životnom pričom Ljubice Lazić Stefanović.
Trajala je njena stvaralačka parabola od 27. novembra 1920. godine kada se obrela na pozornici tuzlanskog hotela “Bristol” u Šantićevoj “Hasanaginici” u ulozi Emine, i ulozi Ismenije, u komediji “Jedva steče zeta” Labiša – Mišela, pa do 22. novembra 1943. kada se posljednji put ispela na scenu u liku Fatima – hanume u vodvilju Beluša Jungića “Kad ja pođoh na Bembašu, na vodu”.
Ljubica Stefanović je stvarala, njeni su likovi defilovali scenom Narodnog pozorišta. Ona spada među desetak glumaca sa najvećim brojem kreacija. Bilo ih je oko 270, naveo je Vojislav Vujanović u knjizi “Grimizna ogrlica”.
Ljudski i stvaralački profil, mlade glumice, zapisao je Vojislav Vujanović, nije se isticao snažnim dramskim karakterom koji bi joj garantovao tumačenje tragičnih heroina, ali je plijenila publiku likovima tihih naravi koji su, uglavnom, dolazili iz drugog plana, na granici plemenitosti i humornog, likovima koji nisu potresali, ali im se beskrajno vjerovalo.
Marko Marković, autor toplog zapisa o ovoj glumici, napisao je prije šest decenija da “zaborav biva sve neprozirniji, a njenoga se imena više niko ne sjeća”. Ipak, umjetnost, koju je gradila, nije se dala zatomiti, nego je uzidana u temelje sarajevskog Narodnog pozorišta.
Do skora, u Gradiški nije bilo nikakvih tragova ni od Lazića iz čijeg se okrilja otela mlada Ljubica, neke noći 1906. i krenula sa pozorišnom družinom, da bi na kraju stekla atribut prve bh. profesionalne glumice.
U njenom rodnom gradu, dugo, niko ništa nije znao o Ljubici. Ali, na bjelinu, u inat neznanju, napokon je stavljen pečat, ukazao se jasan trag. Nakon gotovo sedam decenija, koliko se o Ljubici Lazić Stefanović, malo govorilo, skromno pisalo, a zaborav prekrio blistavu glumačku karijeru, u njenom rodnom gradu odlučili su da dostojanstveno, onako kako Ljubica i zaslužuje, osvijetle njenu životnu i glumačku epohu.
Podatak, koji je tek sada dospio u javnost, iniciran festivalom, da njeni srodnici u Prnjavoru i Sarajevu čuvaju uspomenu na Ljubicu, širom je otvorio vrata i propustio jasan trag svjetlosti na lice Ljubice Lazić Stefanović. Ona se od zagonetke preobrazila u nama blisku osobu, koja nas posmatra sa požutjelih fotografija, sačuvanih u porodičnim albumima.
Lazar Lazić, inženjer šumarstva iz Prnjavora, sredinom juna, sačekao nas je na vratima porodične kuće, u Ulici Stevana Nemanje 35. Tu je nekada bilo veliko imanje koje je kupio Lazarov djed Rajko, rođeni brat Ljubice Lazić Stefanović. Lazar i njegova supruga Miroslava prelistavaju porodični album, pokazuju Ljubičine fotografije i objašnjavaju porodične veze i korijene.
Ljubičinom ocu je ime Lazar, a majci Milka. Ja sam po njemu dobio ime. Oni su živjeli u Gradiški. Bili su trgovci porijeklom iz Laminaca. Tako se pričalo u porodici. Kuću i radnju imali su u Srpskoj varoši, u Gradiški a to je u blizini pravoslavne crkve. Ljubica je rođena sestra moga djeda Rajka Lazića. Imala je još tri brata, najstarijeg Branka, potom Rajka, Veljka i Đorđa. Ljubica je bila najstarija.
Poslije Ljubičinog odlaska u Srbiju, svi Lazići su iz Gradiške odselili u Prnjavor. Zbog čega su se odlučili na taj korak, ne znam. To nisam uspio saznati.
Branko i Đorđo živjeli su u Prnjavoru a potom, prije Drugog svjetskog rata, odselili u Sarajevo. Djed Rajko i njegov brat Veljko, ostali su u Prnjavoru.
Ime Ljubica, po tetki glumici, pronijelo se do današnjih dana, priča Lazar Lazić, veoma srećan, kao i brojni Lazići, zbog Festivala „Ljubica“ u Gradiški. O tome nam je posebno govorio.
Čuvamo uspomenu na tetku glumicu koja je posjećivala rodbinu, dolazila kod nas u Prnjavor, njegovala rodbinske veze. Njen brat Branko je svojoj kćerki nadjenuo ime Ljubica. Ona je rođena 1922. godine. I moja starija kćerka je Ljubica. Rođak Zdravko, moj brat od tetke čija je majka iz porodice Lazić, takođe ima kćerku Ljubicu.
U Sarajevu živi Zoran Milošević, Brankov unuk i sin Brankove kćerke Ljubice. Zoran, sa porodicom, jedini je potomak u Sarajevu. Živi kod Vrbanja mosta, on je penzioner, rođen je 1949. godine.
Tetka Ljubica, sahranjena je na starom pravoslavnom groblju u Sarajevu. Ona je nama, u Prnjavoru, poklonila nekoliko svojih fotografija, koje čuvamo.
Djed Rajko je često govorio o Ljubici glumici. Ponosio se, ako i svi Lazići. Njena odluka da se posveti glumi, svima u porodici, bila je čudna, neočekivana. Ipak, pomirili su se s tim. Govorili su da je ona živjela boemski. Poslije realne gimnazije, svoj put pronašla je u glumi, koja u to vrijeme, nije bila cijenjena kao danas. Drugačije se gledalo na taj posao.
Od Lazara saznajemo da je Ljubica Lazić Stefanović umrla od moždanog udara i da nije imala potomaka.
Lazarov otac Veljko, koji je dobio ime po stricu Veljku, očevom i Ljubicinom bratu, takođe je bio zanatlija. On je u Prnjavoru nastavio tradiciju iz Gradiške. Lazići su trgovali kožom, obućom, bili krojači, šnajderi… Dvije stare kuće, davnašnje arhitekture sa mnogo starina i zanatskih predmeta, bile su mjesto okupljanja.
Svi Lazići su ovdje dolazili, sastajali se na krsnoj slavi, Svetom Djurđu. Njegovu ikonu donio je Rajko Lazić iz Gradiške 1919. godine. Sada je čuva Lazar i svjedoči o porodičnoj tradiciji.
Svjetlost i vatrena boja
Vesela i živahna, ona i uloge sluškinja, oživljava rasnošću i tipičnom glumačkom krvlju od kojih i tamne pozornice dobivaju svjetlost i vatrenu boju. Svaka uloga za nju je značila stvaralačko čudo, koje nije dosezalo do mističnog, ali koje je nosilo u sebi svoj “gram” životne magije, zapisano je kao epitaf o njenom životu i pozorištu. Ali ostaje i ono nepobitno, kaže Borivoje Jeftić, Ljubica Stefanović je prva profesionalna glumica u istoriji bosanskohercegovačkog teatra.
Uloge
Ljubica Lazić Stefanović je igrala Anušku (Andrejev “Dani našeg života”), Glempsku (Tadeuš Končinski “Naša krila”), Vasku (Bora Stanković “Koštana”), Popovu (Anton Čehov “Medved”), Frejovku (August Šenoa “Zlatarevo zlato”), Mejru (Svetozar Ćorović “Zulumćar”), Julču (Milivoj Predić, “Golgota”), Taisu (Ostrovski “Bez krivice krivi”), Drugu damu, Li – li, Azru (Branislav Nušić “Put oko sveta”), Mariju (Gogolj “Revizor”), Nastju (Gorki “Na dnu”), Lenku (Ede Tot “Seoska lola”), Agafju (Gogolj “Ženidba”)…
Festival „Ljubica“
Na televiziji i u novinama (EuroBlic) saznali smo da se u Gradiški organizuje Festival „Ljubica“, ispričali su nam Lazar i Miroslava Lazić.
– Gledali smo program, čitali portal Srpskainfo, i ta vijest nas je veoma obradovala. Drago nam je, zato što se neki grad, neko mjesto, iz kojeg svi mi Lazići potičemo, sjetio da Ljubici oda počast, da o njoj govorimo i da slavi njen uspjeh. Zato nas je grupa bila u Gradiški, na otvaranju Festivala „Ljubica“. Zahvalni smo svima, u tom gradu koji su organizovali Festival i gdje se o našoj Ljubici govorilo sa velikim poštovanjem.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu