Među njima, bio je i Miodrag Jokić koji je odlučio da postane vozač autobusa kako generacije poslije njega ne bi morale da se muče.
U međuvremenu, opština je obezbijedila prevoz za sve učenike, a Miodragu se ostvarila želja da radi posao koji voli i ne odlazi iz sela.Već osam godina, Miodrag, kaže, živi svoje snove. Nikada nije maštao ni o čemu drugom, osim da bude vozač seoskog školskog autobusa.
– Ja sam bio đak pješak, išao sam iz Gornjih Košalja u Gornju Trešnjicu, pješke sedam kilometara, nekih dva sata pješačenja i to ne putem nego stazom. Ako sam ja išao pješke ne moraju djeca sad da idu – kaže Miodrag Jokić.
U školu u Donjoj Orovici, Miodrag dovozi đake iz nekoliko susjednih sela. Godinama sve ih je manje, a trenutno nedovoljno da popune cijeli autobus. Ipak, put do škole sada je kraći i lakši, a na časove ne kasne ni kada su najveći smetovi.
Od kuće do stanice mi treba kilometar i sedamsto metara pješke, tu čeka Mijo i krećemo polako. Zimi je teško, muči se da namesti lance, da izadje, da nas na vreme doveze ovde u Orovicu”, kaže Snežana Simić, a Ivana Stepanović dodaje: “Sat vremena putujemo sa Mijom od kuće do škole i svaki dan tako, bilo je dosta situacija kad napada sneg ili nešto, Mijo je uvek pokušavao da raščisti to i da mi svi živi i zdravi dođemo.”
Ova mala, ali vesela družina postala je pravi tim. U autobusu zajedno uče, rješavaju zadatke, ali i pomažu jedni drugima.
Zbližili smo se naravno, bukvalno smo kao porodica – kaže Miodrag Jokić.
Pomagali smo mu mnogo puta, skidali smo mu lance – kaže Đorđe Kostić.
Da bi iz Gornjih Košalja decu prevezao do škole u Orovici, Miodraga na putu čeka mnogo prepreka, naročito tokom zime koja je u tom kraju često duga i teška. Uz zajedničku želju da ostanu tu gdje su rođeni, i vozač i putnici imaju još jednu – da dobiju novi autobus sa kojim bi brda, krivine i smetove bezbednije prelazili, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu