Sve djeluje sablasno. Centar sela kao kraj svijeta, i još dalje i gore.
Prodavnica je odavno zatvorena a otkupni magacini se porušili pod teretom trnja i vremena. Bivši trgovac a sada penzionerka Radmila Jokić, podsjeća na period u kojem mještani nisu imali problem kome i gdje da prodaju sve što su mogli proizvesti.
-Otkupljivani su svi seoski proizvodi, trešnja, šljiva, krastavac, kupina, košpice, kesten, šipak, gljive, divlja i domaća jabuka… Sjećam se da sam, radeći u ovoj prodavnici koja je pripadala Zemljoradničkoj zadruzi Romanovci, po sezoni i otkupljivala 20 vagona trešnje, deset vagona višnje, vagon kupine… Transport odnosno isporuka su bili svakodnevni – pamti Radmila godine bujnog života, kada je u jurkovačkom kraju bilo mnogo stanovnika a ispred prodavnice kolone zaprega i traktora. Ponekada su i do ponoći pa čak i ranih jutarnjih sati čekali na red da prodaju svoju robu.
-U krugu je bilo stotine buradi napunjenih robom. To je za selo značilo mnogo. Sve što su imali, ovdje su mogli prodati, odmah dobiti novac i ne kalkulisati da li treba nešto posijati. Sada je to samo lijepa priča iz prošlosti – kaže Radmila Jokić navodeći još nekoliko sela u blizini koja gravitiraju Srednjoj Jurkovici. To su Šaškinovci, Trnovac, Miljevići, Donja i Gornja Jurkovica.
-Svi su ovdje dovozili svoje proizvode. Mogle su se kupiti stvari za krsnu slavu od korpe jaja, koju su žene donosile u prodavnici. To su dobra vremena ali je neko zaključio da to nije ispravno, da nas ne vodi u Evropu… Zato smo propali. Kada bi bilo gdje prodati seosku proizvodnju, ne bi narod nikuda odlazio – smatra Radmila koju u cijelom kraju mnogi poznaju.
Sa komšijama često razgovara o tadašnjem vremenu. Snažne emocije nju vezuju za ovo mjesto, na takozvanoj Brezovači, gdje je sada sve pustolovina.
– Ovdje sam došla kao učenica Trgovačke škole 1969. godine. Nakon završetka škole, tu sam se zaposlila. Radila sam i u obližnjoj Donjoj Jurkovici ali ovo mjesto je za mene uvijek važno, prvo… Tu sam počela i provela mnogo godina iza tezge. Sada je sve to nestalo, urušeno… Žao mi je zbog toga ali nemam kome ni ispričati šta osjećam i koliko me to boli. Dugo me prati ta misao, i sada ću ponovo danima razmišljati, sjećati se kako su ovdje održavani zborovi, kolo igralo. Bilo je naroda a sada je to tužno i jadno. Pustolovina. Eto, tako je – budi Radmila uspomene sjećajući se punog sela, prizora koji su ulijevali vjeru u život i budućnost.
Zbog toga su, dodaje naša sagovornica, Srednja Jurkovica a sa njom i Donja i Gornja, odavno zadnje rupe na svirali koje nikome nisu suviše važne.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu