Iako su hobiji ključni za dječji razvoj, roditelji nikako ne bi trebalo da pred djecu postavljaju nerealne zahtjeve.
– Hobi je jako važna stvar, ali se gubi granica između hobija i obaveza. Hobi bi trebalo da bude nešto što će djetetu da pomogne da se opusti i da ga odmori od školskih aktivnosti. Međutim, svi mi griješimo, jer to preraste u jednu dodatnu obavezu i onda često djeci u školi dođe odmor. Takav atak na dječju mogućnost i njegovo slobodne vrijeme može da bude problem. Njihov osnovni hobi su danas telefoni, zbog kojih otkidaju od sna, hrane, nemaju vremena da pričaju sa roditeljima. Današnja djeca kompjuterski odgovaraju – rekao je Milićević i dodao da često forsiranje hobijima, može da bude iscrpljujuće i u zdravstvenom smislu.
Hobiji koji guše djecu
Prema njegovim riječima, roditelji se uzdaju u to da će dijete dajući mu hobije skloniti sa ulice, međutim to često zna da stvori kontra efekat.
– Čuvena rečenica, “ja njega hoću da sklonim sa ulice”, može da dovede do zamke. Majka ga sklanja sa ulice, ali mu nameće svoj način života od kog dijete bježi, pa možda čak i na tu ulicu. U želji da spasimo dijete, vodimo ga u duge mračne hodnike. Ne može dijete od malih nogu da se bavi nekim sportovima. Uvijek treba prvo porazgovarati sa kvalitetnim trenerom, pedijatrom i šta dijete želi. Nekada roditelji ne znaju šta je dobro za dijete. Jako je teško biti roditelj i često to zanemarujemo, pa kada se dogodi ovako nešto, onda se svi grupišemo. To je jedan trajan proces – kaže doktor Milićević.
On je upozorio na to da će masakr u OŠ “Vladislav Ribnikar” sa sigurnošću ostaviti traumu na pojedinu djecu.
– Nekom djetetu će ostaviti traumu, neko dijete će prevazići, ali svi smo osjetili da se nešto strašno desilo. Video sam po malim astmatičarima, koji su počeli teško da dišu. Stres je jedan od osnovnih faktora, takođe djeca koja imaju dijabetes mogu da imaju posljedice. Siguran sam da će ovo ostaviti trag i na fizičkom polju, jer su mnogi odustali od treninga u ovom periodu, jednostavno se sve poremetilo i ovo nam je jedan veliki udarac u glavu. Moramo da vodimo računa i da poštujemo prosvjetne radnike, jer sutra se neće poštovati roditelji, kako smo krenuli. Bez poštovanja i bez tog vaspitanja to ne može. Tu svi kaskamo, ne možemo samo da se ljutimo na djecu, već prvo da krenemo od sebe – napominje on.
Zabrinjava podatak da ima djece koja uopšte nemaju slobodnog vremena, nemaju vremena da budu djeca.
Kontradiktorno je to da ima i one djece koja imaju pregršt slobodnog vremena.
– Djeca u prosjeku imaju 10 sati slobodnog vremena dnevno. To znači, sve osim spavanja i školskih obaveza, spada u slobodno vrijeme. Manje je one djece koja imaju hobi, a čak i oni koji ga imaju, mnogo puta nije njihov izbor, već roditelja. To onda može da bude dodatna frustracija za dijete, jer hobi treba da bude razonoda, učenje na neki način, jedno lijepo vrijeme kada se odmarate od svega onoga što vas okupira. Djeca ne treba da ispunjavaju želje svojih roditelja, već da se bave onim što ih ispunjava – kaže Marija Ranđelović.
Objašnjava da nije strašno ako dijete mijenja sportove, jer djetetu treba dozvoliti da se traži i da nađe ono što će ga ispunjavati.
– Hobi je jako važna stvar, ali se gubi granica između hobija i obaveza. Hobi bi trebalo da bude nešto što će djetetu da pomogne da se opusti i da ga odmori od školskih aktivnosti. Međutim, svi mi griješimo, jer to preraste u jednu dodatnu obavezu i onda često djeci u školi dođe odmor. Takav atak na dječju mogućnost i njegovo slobodne vrijeme može da bude problem. Njihov osnovni hobi su danas telefoni, zbog kojih otkidaju od sna, hrane, nemaju vremena da pričaju sa roditeljima. Današnja djeca kompjuterski odgovaraju – rekao je Milićević i dodao da često forsiranje hobijima, može da bude iscrpljujuće i u zdravstvenom smislu.
Prosvjetni radnici prepoznaju poremećaje
Ona je napomenula da prosvjetni radnici i pedagozi mogu da prepoznaju poremećaj kod djeteta i da igraju značajnu ulogu u tom procesu, prenosi Blic.
– Škola ima obrazovnu i vaspitnu ustanovu. Mi nekako tu vaspitnu funkciju kao roditelji i vaspitači zapostavljamo. Nemoguće je da roditelji i škola oko svega postignu konsenzus, ali treba da razgovaraju o svemu. Mislim da to negdje izostaje, ali ja vjerujem da su prosvjetni radnici, kada je riječ o incidentima o kojima pričamo, prepoznali poremećaj u ponašanju kod ove djece, ali da nisu smogli snage da iznesu svoj stav. Kao što u medicini postoji dijagnoza, tako i u našoj nauci postoji jedna disciplina koja se zove pedagoška dijagnostika, gdje mi na kraju, kada dajemo ocjene, okrenemo stranu na kojoj postoji jedna rubrika u kojoj stoji pedagoško mišljenje. Nekako mi to upisujemo bez mnogo promišljanja da li je to tačno i zbog toga često možemo da snosimo posljedice i da budemo jako neprofesionalni. Danas se ne zna da li je teže biti dijete, roditelj ili prosvjetni radnik. Mi često kritikujemo djecu što provode vrijeme na mobilnim telefonima, a provodimo ga i mi sami. Samo što kao odrasli ljudi vršimo selekciju nekog sadržaja. Djeca u tom uzrastu, ne mogu. Mi kao roditelji prvo moramo da edukujemo sebe u vidu neke medijske pismenosti, a zatim tu djecu – zaključila je ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu