Eš, moram da te zamolim za nešto. Ovog Božića nemamo ni dinara. Slušaj me, ja ove godine mogu da ti kupim samo lak za nokte i ništa više. Molim te, potrebno mi je da znam da shvataš i razumiješ – rekla mi je majka.
Iako sam davno izašla iz doba kada se od Djeda Mraza traže pokloni, nikad nisam ni sanjala da ću dočekati Božić bez ičega pod jelkom – prisjeća se Ešli Bojson iz Jute u svojoj priči koja je postala viralna.
– Pogledala sam mamu u oči i rekla: “Nemoj da mi kupuješ ništa, ako imaš još nešto novca, kupi njima”, rekla sam, misleći na svoje mlađe sestre koje su pet i sedam godina mlađe od mene i koje su još uvijek vjerovale u Djeda Mraza.
Stigao je Božić i kao što mi je obećano, pod jelkom me je čekao lak za nokte. Sjedela sam u tišini dok su moje sestre sa veseljem otvarale svoje poklone, podjednako skromne.
Jedva sam disala, toliko sam se suzdržavala da ne zaplačem. Nije mi se plakalo zbog poklona, već zbog mame koja se toliko trudila da bude vesela, a vidjela sam kako joj se lice krivi od pokušaja da zadrži plač. Ojsećala se kao da nas je izneverila.
Nešto kasnije, neko je pokucao na vrata. Sve smo potrčale i otvorile ih, a onda ugledale minijaturno drvo na tremu. Umjesto lišća, imalo je umotane novčanice koje su bile vezane mašnicama.
Počela sam da plačem dok smo unosile drvce u kuću. Pogledala sam majku, lica mokrog od suza, dok nas je gledala kako brojimo novčanice. Djelovalo nam je kao da smo milionerke. Bile smo bogate – imale smo novac, ali i ljubav nekog nepoznatog. Te večeri u meni se rodila vjera, ne u Djeda Mraza, već u boga. Anđeli su nam te noći dali znak da nismo zaboravljene.
Šest godina kasnije, ponovo je Božić. Moja mama se u međuvremenu preudala za divnog čovjeka.
– Djeco – obratio nam se. Imali su zajedno nas 12 – što iz prošlog braka, što zajedničke djece.
– Ove godine ćemo Božić slaviti malo drugačije. Želimo da poklonimo nešto porodicama kojima to zaista treba. Daćemo vam budžet i odredićemo vas u parove kako biste vi kupili poklone. Potom ćemo na Badnje veče to sve ostaviti pred vratima porodica. Poenta je da ne znaju od koga je poklon. Biće divno, ali imajte na umu da ne kupujemo ništa ni za koga od vas – rekao je moj očuh.
Bila sam oduševljena idejom, toliko da sam izmislila anketu koju treba da radimo za školu, kako bih ušla u dom porodice koju sam dobila za zadatak. Pustili su me u kuću i pažljivo sam pogledala kako žive. Nisu imali TV, imali su četvoro djece, vrlo malo hrane. Dok su me mama i očuh vozili kući, plakala sam od veselja, radovala sam se idejama za poklone.
Došlo je Badnje veče. Spremili smo poklone i ubacili ih u kola. Vozili smo u tišini. Onda smo se približili mojoj kući.
– Ešli, ti si najbrže dijete koje znam. Kad istovarimo poklone, ti ćeš da zazvoniš i da otrčiš nazad iza ćoška u kola, da te ne vide – rekao mi je očuh.
Tako je i bilo. Utrčala sam u kola i odvezli smo se dalje. Međutim, ja sam prilikom posjete njihovom stanu vidjela da im stan gleda na jednu radnju. Predložila sam da se odvezemo na parkingradnje i popnemo se na ogradu kako bih vidjela kako otvaraju poklone.
Polubrat me je digao na ramena, jedva sam mogla da izvirim preko zida. Na tremu su bili pokloni, a pored njih je majka jecala toliko da nije mogla ni da dođe sebi da pokupi kutije. Sjetila sam se onog našeg Božića od prije šest godina.
Ovog puta, mi smo dobile priliku da budemo anđeli i podsjetimo nekog da nije zaboravljen. Do danas, to je najbolji ojsećaj koji sam ikad doživjela.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu