Njen status, u kojem opisuje svoj život posljednjih par mjeseci od kada je počela pandemija korona virusa, para i najtvrđa srca. Nevidljivi neprijatelj nije jedini protiv čega se bore, tu su i nervozni pacijenti koji ne žele da shvate u kakvoj se situaciji oni nalaze.
Status ove medicinske sestre iz Niša najbolje opisuje kroz šta naši medicinski radnici prolaze tokom borbe s korona virusom, a mi vam ga prenosimo u cjelosti:
Covid – 19 Iz ugla jedne medicinske sestre.
– U životu sam se bavila mnogim stvarima, bila vojno lice, odbojkaški sudija, studirala socijologiju, ali me život ipak odveo na put medicine. Svako zanimanje ima svojih prednosti i mana, tako i posao medicinske sestre zna da bude veoma stresan, a sa druge strane lijep kada znaš da si uradio nešto dobro za nekog i kada si nekome spasio život. Mnogo puta to ne mora da bude medicinska pomoć, lijepa riječ je ponekad i više od pomoći.
Početak godine… tamo negdje u Kini vlada „neki virus“… „šta, znaš ti gdje je ta Kina, to ne može da dođe do nas“. Život normalno teče, vijesti počinju da budu sve češće i češće, priča se o nekom Covidu-19, ali se i dalje sve to dešava tamo negdje „daleko“ od nas. Polako Covid kreće da se širi, čuju se vijesti, jedna, druga, treća…deseta država na udaru… Covid – 19 polako stiže u naš komšiluk.
Petak, 06.03.2020. (početak). Prvi slučaj kod nas… „to nešto što je bilo tamo negdje daleko došlo je i do nas“ , mada još nije tako alarmantno shvaćeno, i pored toga život nastavlja da teče normalno. Ljudi odlaze i dolaze normalno s’ posla, izlasci, proslave sve i dalje normalno teče. Iz dana u dan broj zaraženih raste, iz okolnih država stižu ogromne cifre novozaraženih. Infektivna klinika počinje da se puni, pacijenti pristižu sa svih strana Južne Srbije.
Ponedjeljak, 16.03.2020. (dan odluke). Radim noćnu smjenu … u holu TV na kome svi isčekuju nove vijesti, Predsjednik države na konferenciji za štampu tačno u 20:00 h donosi odluku o uvođenju vanrednog stanja u državi. U tom trenutku niko ne zna šta to tačno znači. Iz dana u dan mjere vanrednog stanja su sve rigoroznije i jače. Policijski čas kreće od 19:00 h. Ukida se gradski prevoz… sve polako staje. Kod ljudi počinje strah i panika.
Nedelja, 29.03.2020. (moj rođendan). Ta nedjelja nije bila kao i svaka druga, čak ni rođendan nije bio kao i svaki drugi, bio je to Covid – rođendan, kao sto je, i kao što će većina rođendana u ovoj godini biti…bez prijatelja, slavlja…“samački rođendani“. Te večeri sam dobila obavještenje da iz urgentnog centra prelazim da radim u Covid centar na infektivnoj klinici (divan poklon za rođendan). U tom trenutku kreću da se smjenjuju sva osjećanja … strah, đelja za izazovom, tuga, kao dugine boje su se prelamala osjećanja jedno na drugo. Uvodi se policijski čas od 24h.
Prvi radni dan u Covidu. Vozim gradom koji nikada ranije nisam vidjela takav, pust, sem pasa lutalica i po nekog auta, nikog nema na ulicama, sve radnje su zatvorene, trotoarima samo vjetar raznosi prašinu, jednom rječju kao grad iz horor filma.
Skafander … opet nešto novo i prvi susret, određeni broj sati bez vode, odlaska u toalet, i sa znatno smanjenom količinom kiseonika… (nešto poput vojne pune ratne opreme) … u tom periodu nije bilo velikih vrućina, pa se skafander nekako i podnosio. Krećeš u borbu, ali najgore od svega što je to borba sa nečim nevidljivim. Iz dana u dan raste broj novozaraženih, i sa time i broj novih simptoma. Sve što je do tada bilo normalno, svaka prehlada grip od tada postaje noćna mora. Dolaziš na posao sa ciljem da pomogneš drugim ljudima, da sačuvaš sebe, a samim tim svoju porodicu i okolinu… mnogo ciljeva malo vremena i nevidljivi neprijatelj. Poslije svakog testiranja strepiš da li ćeš biti pozitovan ili negativan, (došlo je vreme kada je bolje biti negativan nego pozitivan) .
Većina ljudi do tada nije znala šta je to respirator i čemu on služi, ali se uveo u naš rječnik kao novo slovo u azbuci. Iz dana u dan sve veći i veći broj pacijenata, otvaraju se nova mjesta za Covid pacijente, broj novozaraženih, broj pozitivnih i broj umrlih, to su brojevi koji se konstantno vrte na TV-u. Ko bi rekao da nešto tako malo može da uspori čitavu planetu, da totalno izmeni tok života, nešto što je bilo nezamislivo.
Svake večeri u 20:00 ljudi su izlazili na terase i balkone, gromoglasnim aplauzom i pjesmom pozdravljali sve zdravstvene radnike koji danonoćno rade i vode bitku.
Zvali su me prijatelji sa riječima „ e sinoć smo aplaudirali za tebe“, to je bio tako jak vjetar u leđa, nekom mala riječ, a nekom tako mnogo znači!!
Od silnih emocija, vijesti neprospavanih noći, organizam polako počinje da obuzima hronični umor. Sa jedne strane se trudiš da ostaneš jak, a druge te stiže preveliki teret koji nosiš na sebi. Dobra stvar u svemu tome što u takvom vremenu imaš dobre ljude oko sebe, dok si u skafanderu koncentracija je maksimalna, kada si van skafandera gledaš da svaki trenutak provedeš u smijehu, jer je to jedini način da napraviš balans između onoga što vidiš unutra i onog perioda kada si van skafandera, da bi ostao „normalan“ . Mnogo poznatih lica, koji ni sami nisu svjesni kako su se našli tu, trudim se da pred njima uvek budem pozitivna, kako bi bar malo popravila njihovo raspoloženje.
Početak Covida je bio u zimskim jaknama, a došli smo do proljećne jakne. Broj novozaraženih počinje da se smanjuje, ali je i dalje jako veliki broj pacijenata koji su već smješteni na liječenje. Počinješ da razmišljaš kako ti se život svodi, na odlazak, dolazak s’ posla, spavanje i jelo i tako sve u krug… Strah je taj koji počinje da pobjeđuje sve, „ Ti ipak sada radiš u Covidu, sačekaćemo da ovo prođe, pa kad prođe videćemo se“. Strah od same pomisli gdje radimo, ljude je tjerao od nas. Kolege, doktori nedjeljama i nedeljama nisu vidjeli svoje najbliže, pored cijele ove situacije to je bila velika otežavajuća okolnost… Dani su se smjenjivali, i svaki je ličio na predhodni, ali ipak se negdje nazire kraj ovoga, mnogo manji broj pacijenata, manji broj novo zaraženih.
Srijeda, 20.05.2020. ( kraj prvog talasa). Javljaju mi da se vraćam na svoje radno mjesto, prvi krug je delimično završen.
Vraćam se na svoje radno mjesto i tek onda počinjem da budem svjesna šta se tačno dešavalo u predhodnom periodu, od mnogo radosnih lica koja su otišla svojim kućama presrećni što su preživjeli, do slika onih lica koja niko nikada više neće vidjeti…Ti vidiš sva ta lica, a oni nerijetko znaju da prokomentsrišu „ Mnogo mi je žao što mi vas ne možemo da vidimo, da vam vidimo lica, kako bi smo vam se zahvalili nekada kada vas budemo sreli van ove zgrade“ .
Sve bar pokušava da se vrati u neku normalu, ljudi su dugo bili izolovani, i treba vremena da se opet vrate na staro, ali i dalje uz sve mjere opreza. Prolaze dani, a u glavi se vrti samo jedna misao i strah , da li će sve ovo krenuti opet…
Uz sve te jednolične dane nismo ni primijetili da je došlo ljeto, ali to ljeto ne liči na ona predhodna, možda je zato tako neprimjetno i došlo. Nema odlaska na more, odlaska na bazen, sve se svodi na minimalnu komunikaciju sa ljudima.
Ponedeljak, 29.06.2020. (početak drugog talasa). Unazad par dana opet počinje da raste broj novozaraženih, jedna misao mi je samo u glavi, ako opet počne ja sam prva. Tako je i bilo, tog 29-og Juna mi javljaju da ne dolazim u noćnu smjenu, zato što od prekosutra opet prelazim da radim u Covid centar …. Opet sve iz početka, kao đaka koji je došao do osmog razreda i nada se da će da krene dalje vratiš opet na početak u prvi razred, da sve radi iz početka. Ovaj put je malo drugačije, skafander i temperatura od 34 stepena, teško spojivo, u jednom trenutku, se brineš za život pacijenata, a u narednom za svoj, i tako iz smene u smenu. Čini se da je ovaj drugi talas teži, ili se tako bar nama čini, jer nas je već stigao umor i iscrpljenost, pa skupljamo snagu od smene do smene, hrabrimo jedni druge da će uskoro kraj. Nadamo se i čekamo taj vrhunac tog drugog talasa. I nadamo se da će sve ovo biti juče!”, napisala je N.O. (32).
Nekoliko dana prije incidenta koji je potresao cijelu Srbiju, nastao je ovaj status.
Podsjetimo se, S.K. (82) istukao je medicinsku sestru N.O. (32) u Kovid bolnici na Klinici za rehabilitaciju niškog Kliničkog centra jer ga je spriječila da svojevoljno napusti ovu zdravstvenu ustanovu, a zatim prijetio da će skočiti kroz prozor.
Sestra mu je objasnila da zbog zdravstvenog stanja mora da ostane na liječenju nakon čega je on podivljao. Popeo se na radijator i otvorio prozor, vikao je da će, ako ne može kroz vrata, izaći kroz prozor. Zabrinuta zdravstvena radnica je uspjela da ga ubijedi da odustane od iracionalne namjere, i vrati ga u krevet. Međutim, čim mu je okrenula leđa, pacijent je zgrabio štaku i svom snagom je udario, jednom po glavi, a drugi put po rebrima, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu