Dobro je što su se vladajuće i opozicione partije u RS dogovorile da zajedno predlože izmjenu Izbornog zakona BiH, samo je pitanje šta se mijenja. Zatvorene liste bile bi najkrupnija promjena i korak unazad za našu mladu demokratiju, jer običan svijet sada ne mora da bira stranku, već komšiju, prijatelja, dobrog čoveka čije ime se nalazi na listi političke partije. Možda su baš tako uspjeli Draško Stanivuković, Jelena Trivić i ostali koje smatraju osvježenjem na političkoj sceni. U drugoj varijanti, uspjeće samo oni koje šef odredi.
Naravno, postoje i argumenti protiv. Stranka je ta koja ulaže najviše u kampanji i logično je da zauzvrat očekuje lojalnost, disciplinu i korist od onih koji su postali neko i nešto pod zastavom partije. Međutim, ako to ne dobije, nisu krivi glasači ni država, krivi su pojedinci, kriva je partija koja ne zna koga stavlja na listu. Nemaju pravo da svoje stranačke probleme prebacuju na teret svih nas. Uostalom, ko garantuje da, umjesto papaka pojedinaca, nećemo imati papke partije. Zapravo, već ih imamo.
Podizanje izbornog cenzusa sasvim je druga priča i vjerovatno bi dobila široku podršku javnosti, jer bi značilo manje partija, manje prostora za kupovinu mjesta u biračkim odborima kojima sada trguju uglavnom male stranke. Tri odsto glasova je mala cifra, samo je pitanje da li su velike partije zaista spremne da se podizanjem praga na pet procenata odreknu svojih satelitskih partija za izvođenje prljavih zadataka.
Izborni zakon BiH do sada je mijenjan 20 puta i opet nemamo izborni proces koji ganatuje da izbore odlučuju glasači, a ne brojači. Trebaju nam kamere na biralištima, kompjutersko brojanje glasova, veće kazne za prevarante, da pravosuđe napokon počne da radi svoj posao. Nešto ne čujemo da partije pominju te slabosti izbornog zakonodavstva, u kontekstu njegove izmjene.
Da li većini ipak odgovara mutna voda?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu