Nijedno od njih nije očekivalo da će karijeru medicinskih radnika započeti u ovako teškim uslovima, ali su se oboje hrabro uhvatili u koštac sa opakim neprijateljem u nastojanju da se izbore za život svakog pacijenta.
Njihov vrijedan rad i požrtvovanje nisu ostali nezapaženi, pa su se našli među 205 medicinskih radnika koji su prošle nedjelje dobili rješenje o stalnom zaposlenju u niškom Kliničkom centru.
Katarina priznaje da se pomalo plašila izazova koji nosi ovakav posao u vrijeme pandemije ali je želja da učestvuje u ovoj borbi, prevladala sve njene strahove, piše Telegraf.
– Vladica se prvi zaposlio, poslije nedjelju dana mi je kazao da bi želio da mu se pridružim. Priznajem, plašila sam se, bila sam klaustrofobična pa sam se bojala rada pod skafanderom, ali sam onda donijela čvrstu odluku i prevazišla strah. Mnogo mi je značila podrška bližnjih, posebno oca oftamologa… On u prvi mah nije bio za to, brinuo je kao svaki roditelj ali kada je shvatio kolika je moja želja da se uključim u tu borbu, podržao me je i to mi daje veliku snagu – priča ova djevojka.
Prvi sudar sa “crvenom zonom” bio je strašan, a kako priznaje mlada Nišlijka, na te slike se ne može navići ni poslije osam mjeseci.
– Strašno je gledati ljude kako se bore za vazduh a osjećati nemoć… To se ne može riječima opisati, kao ni napori medicinskog osoblja koje ulažu u pokušaju da im pomognu. Tokom četiri sata, na koliko se smenjujemo, potiskujemo stres, jer sve svoje kapacitete usmjeravamo da spasimo što se spasti može.
Međutim, kada izađemo, to nas sve stigne, te slike reanimacija, umiranja, to ne prestaje da vas proganja. Sa druge strane, kada nam pacijent izađe sa intenzivne njege, tada shvatiš da si mu pomogao, i dobiješ snagu da ideš dalje, da pružiš šansu nekom sljedećem – opisuje Kaća svoj rad na najtežem radnom mjestu u niškoj bolnici.
Dodaje da joj rad sa Vladicom mnogo olakšava situaciju u kovid zoni.
– Dajemo snagu jedno drugome, partneri smo i saborci na istoj misiji. Cilj nam je naravno bio da dobijemo stalan posao, ali smo radeći ovde to stavili u drugi plan, shvativši koliko smo sada važni našim sugrađanima. Zato smo bili u potpunoj neverici kada je rešenje stiglo, još nismo svesni da smo postali deo kolektiva niške bolnice – kaže Kaća.
Njen momak Vladica takođe priznaje da nije očekivao da će rješenje o stalnom zaposlenju stići tako brzo.
– Nadali se jesmo, ali smo mislili da se to još neće desiti, da će se čekati dok sve ovo prođe. Čast nam je i privilegija što radimo sa najboljima, sa našim direktorom Radmilom Jankovićem, sa kolegama koji daju sve od sebe kako bi drugima pomogli. Teško jeste, ako kažem da je to čist horor, pakao… mislim da sam donekle dočarao to što sa čim se svakog dana susrećemo.
Ne može se čovjek navići da gleda gašenje nečijeg života, koliko god to puta vidio. Kada smo odlučili da postanemo medicinski radnici, znali smo da će se i to dešavati, da je to dio posla, ali nismo ni sanjali da će nas dočekati pandemija, i da ćemo se sa tim sresti toliko puta već na početku karijere – priča mladić.
Opisujući emocije koje ga obuzimaju dok sa Kaćom radi sa najtežim pacijentima, Vladica priznaje da za nju strahuje.
– To je prirodno, plašim se za nju, kao što i ona brine za mene. Međutim, trudimo se da to ne pokažemo, da nam to ne bi bila smetnja, jer ništa ne smije da omete ono što nam je sada najvažnije a to je ova borba za koju ne znamo koliko će trajati ni koliko će nam snage trebati – zaključuje Vladica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu