Nikolini neutješni otac i majka mladića opisuju kako njihov život izgleda nakon strašne tragedije koja ih je zadesila.
Porodica Krsmanović, majka Ljiljana i otac Milenko, godinu dana žive sa bolom i tugom zbog gubitka sina Nikole. Život im se sveo na svakodnevne odlaske na groblje, gdje pale svijeće za sina i dugo sjede u tišini, u svom bolu.
Pred Nikolom Krsmanovićem, mladim policajcem koji je volio svoj posao, tek je bio život. Posao je radio sa uživanjem i velikom posvešćenošcu, imao je planove za život, ali je sve to prekinuo njegov prerani odlazak.
-Bilo je preko 3.000 ljudi na sahrani. Ubijen je u svojim najboljim godinama. Da se makar oženio i dobio dijete, da je ostalo nešto iza njega. Posljednju noć u kući je bio sa djevojkom, noćila je. Sutradan je otišao u noćnu smjenu. Tog dana, kada sam ga posljednji put vidio, išao sam nešto da dovezem, došao sam kući i zamolio sam ga: ‘Hajde, Nidžo, da mi uneseš to što sam donio.’ On je odnio, samo mi je rekao: ‘Ajde, ćao’, i to je bilo to. Ja se nisam ni okrenuo za njima dok su odlazili. Supruga je tada bila u Švajcarskoj – počinje svoju priču otac Milenko.
Milenko ističe da je Nikola ubijen u noćnoj smjeni. Jutro nakon noćne smjene nije znao šta se dogodilo, ali je vidio puno ljudi i policije u dvorištu porodične kuće.
– Ja izlazim na terasu, a puna terasa nekih ljudi. Sinovci su tu bili, sinovica, nepoznati narod, sanitet ispred kuće i načelnica granične policije na mostu. Ja se obukoh i pred njih. Kaže ta Nikolina šefica: ‘Nikola je upucan noćas’. Ja reko: ‘Kako upucan?’, ona kaže: ‘Ubijen.’ Dva dana ništa nisam znao, dali su mi lijekove za smirenje. Sjećam se ljudi, mnogo naroda je bilo. Nedavno je dobio ulicu ovdje, a ja sam prvi dobio dokumenta sa tim imenom – kaže otac Nikole Krsmanovića.
Majka Ljiljana kroz suze opisuje sina Nikolu i priča o njegovoj ljubavi prema rodnom mjestu, gdje se vratio poslije skoro deset godina u Beogradu.
-On je bio dobro dijete, volio je svoj Draginac mnogo. Kada se vratio ovde, bio je pun života. Hvala mještanima i svim ljudima, svi su se odazvali i pomogli nam mnogo. Ovi ljudi iz Vlade su ostavili broj da se javimo ako nam treba. Šta nama treba u životu sada? Izgubili smo ono najvrijednije što smo imali – priča majka.
Kada je Nikola nastradao, ona nije bila u Srbiji, već kod kćerke, zeta i unuka u Švajcarskoj.
– Nikola je radio noćnu smjenu tada. Oko podne smo se čuli, oni su ručali tada. Kada sam kod kćerke, ostavim telefon, i najviše vremena provodim sa djecom. Spavali smo i ujutru nas je probudila neka buka. Pitala sam se ‘Bože, probudiše me, što se deru ovako?’. Kćerka je lupala na vrata, ja sam otvorila, zet i ona su došli i zagrlili me. Rekla mi je ‘Ovo što ću ti saopštiti sada moramo zajedno da prođemo. Nikola je sinoć upucan’. Rekla sam im da griješe i odmah sam uzela telefon da ga zovem – priča Ljiljana kroz suze.
Ona ističe da je najviše boli to što se nije čula sa Nikolom, jer joj je poslao poruku sat vremena prije pucnjave.
– Nakon toga počinjem da ga zovem, ali niko se ne javlja. Tu počinje agonija. Nisam znala ni kako da se vratim u Srbiju. Preko ambasade su nam obezbijedili četiri avionske karte. Dočekali su nas na aerodromu sa dva automobila i krenuli smo prema Loznici. U Lipničkom Šoru zastali smo kod jednog mjesta, bilo je dosta ljudi. Nikolin komandir me je pitao da li želim da vidim mjesto gdje je ubijen. Rekla sam da želim, ali su oni potom rekli da je bolje da neki drugi put pogledam. Ono što nisam znala u tom trenutku, jeste to da sam stajala na mjestu gdje mi je dijete ubijeno, a oni nisu imali snage da mi kažu – kaže kroz suze neutješna žena.
Vozač bio prestravljen
Kako ističe, porodica je zahvalna svim Nikolinim kolegama, jer su im nakon njegove smrti na raspolaganju 24 sata dnevno.
-Više od svega nas boli što nikada nećemo saznati pravu istinu o svemu što se dogodilo to veče. Nikola je sa kolegom stajao na jednoj pumpi u Šoru, gdje uvijek stoji patrola. Potom su stajali u jednom sokaku i primjetili taj automobil. Nikola je rekao kolegi: ‘Vide li ti ovog mercedesa, tutinske tablice?’. Potom su krenuli za njim i zaustavili ga. Nikola je rekao kolegi da pazi vozača, dok on provjeri suvozača. Bilo mu je sumnjivo jer je vozač, taksista, drhtao sve vrijeme. Taksista je bio prestravljen. Kada je tražio od suvozača da izvadi sve iz džepova i torbice, ovaj ga je upucao tri puta. Potom je pucao na njegovog kolegu. Nikola je ležao na podu, ranjen, ali je uspio da izvuče pištolj i da se suprotstavi. Međutim, tada je pogođen u glavu – priča potresena majka.
Kako objašnjava, identitet ubice se saznao jer je ostavio telefon i dokumenta u kolima, a preko telefona su locirani i njegovi saučesnici u Republici Srpskoj.
-Svakakve priče smo čuli. Navodno da je trebalo da idu drugom putanjom, pa su potom promijenili rutu i naišli na Nikolu. Taksista je pozvao policiju i ostao na licu mjesta. Nikola je još uvijek davao znake života kada je stigla ekipa Hitne pomoći. Međutim, preminuo je kasnije. Sve njegove kolege su odmah došle, čak i oni koji su bili na odmorima. Počela je akcija traženja teroriste – priča majka.
Ljiljana i Milenko kažu da je Faton Hajrizi ubijen u trenutku kada su otišli da preuzmu tijelo svog sina iz mrtvačnice.
-Bili smo u bolnici, čuo se sanitet koji je odjurio prema Gučevu. Tada su došli i rekli nam da je ubijen – kažu roditelji.
Omiljen među drugarima
Majka ističe da je Nikola od malena bio posebno dijete, koje su vaspitavali da bude dobar i fin prema svima.
-U školi je bio omiljen među nastavnicima i drugarima. U sedmom razredu nam je rekao da želi da ide u policiju. Upisao je srednju školu u Sremskoj Kamenici. Prvo nije prošao zbog kilaže, ali su ljudi iz komisije rekli da je to velika greška, jer je on bio ono što treba policiji. Imao je gomilu medalja i diploma iz borilačkih vještina. Bila je sudbina da Nikola postane policajac i nakon ponovnog pregleda prošao je kontrolu. O tome koliko je bio voljen govori i to da je njegova razredna došla na sahranu i svaki pomen do sada – kaže Ljiljana.
Majka objašnjava da je Nikola po završetku škole radio u Loznici, nakon čega je želio da se oproba u Žandarmeriji.
-Završio je DRIL, 21 dan, izdržao je sve izazove. Ubrzo su ga pozvali u Žandarmeriju, preselio se u Beograd. Koliko je ozbiljno shvatio posao govori i to da je kupio stan tamo. On jeste volio svoj Draginac i bio je presrećan što se vratio ovdje da živi, ali smo znali da pati za kolegama i Žandarmerijom. Poštovao je svoje zanimanje i uniformu. U njoj nigdje nije htio da ide izvan posla. Prvo dođe kući, presvuče se, pa onda radi sve drugo. Čak sam ga i kritikovala zbog toga, ali je on rekao: ‘Ne, majko, ovo je moje radno odijelo’. Tu se završavao svaki razgovor – priča Ljiljana.
Pored ljubavi koju je imao prema ljudima i svom poslu, Nikola je izuzetno volio i pse, a majka se prisjeća kako ju je iznenadio za rođendan.
-Bio je na terenu u novembru, tada je meni rođendan. Došao je kući i vidio gdje sam ja, potom se vratio do automobila i izneo kučence. To je ovo koje nam je u dvorištu sada. Ono, onako slatko i malo, potrčalo je ka meni, a on je rekao: ‘Ljiljo, evo ti poklon za rođendan’. Kada je nastradao, na njegovom grobu su ljudi pronašli štene, koje je ležalo uz krst i cvililo, bio je to mješanac. Odmah smo ga udomili i sad i ono živi sa nama. Već je velika, ali tu je, čuvamo je. Umiljata je i voli da se mazi – kaže majka Nikole Krsmanovića.
Posthumno odlikovan
Kako ističu roditelji, Nikola je imao veliku ljubav prema zemlji i svojoj službi, a posthumno je odlikovan od Grada Loznice, predsjednika Srbije i od strane svojih kolega.
-Nikola je mnogo volio svog kolegu Boška Despića. On je preminuo, takođe, prošle godine. Poslije toga, Nikola više nije bio isti. Nije se oporavio nikada, svaki dan mu je išao na grob. Na svakom slavlju bili su jedan pored drugog. Uvijek zagrljeni i nasmijani. Nije prošlo ni dva mjeseca od njegove smrti, Nikola je ubijen. Ne znam da li je to sudbina, ali ako su njih dvojica zajedno sada, sigurno su srećni – priča kroz suze Ljiljana Krsmanović.
Kolege iz Žandarmerije su porodici na raspolaganju uvijek, a kako kaže Nikolina majka, rekli su im da, ako im u bilo koje doba dana zatrebaju, u Loznicu dolaze za sat vremena.
-O Nikoli bih mogla da pričam dan i noć. Od kada se vratio ovdje, uvijek je bila žurka. Volio je da kotlić i roštilj pravi za prijatelje. Kod nas je uvijek bilo puno ljudi. Kada je išao negdje, uvijek je bio sređen i namirisan, cijela kuća je zbog njega mirisala. Kad krene na posao isto, sređen skroz. Volio je da mi pomaže po kući, rekao bi mi: ‘Ljiljo, ti ćeš meni da popeglaš ovo, a ja zauzvrat da usisam kuću’. Kad on sredi sve, to se sija. Niko nije mogao da uradi to kao on. Kupio je i automobil, bilo mi je žao da ga prodam, dala sam njegovom kolegi za kog znam da će da ga čuva – opisuje Ljiljana.
“Još uvijek ne vjerujem da ga nema”
Porodica se, ni godinu dana nakon tragedije koja ih je zadesila, nije pomirila sa tim da nema Nikole.
-Još uvijek ne vjerujem da ga nema, još uvijek ga očekujem. Nadam se da će doći. Nas dvoje smo bili vezani posebno, svaku tajnu njegovu sam znala, sve mi je pričao, zato se nadam da on zna sad koliko ja patim za njim. Sve nam je gore. Poslije 40 dana krenula sam kod ljekara, pijem lijekove, ne bih mogla izdržati i podnijeti ovu tugu i bol. Mislila sam da napustim posao od bola, bila sam na bolovanju jedno vrijeme. Međutim, kolege me sve razumiju, gledaju da mi udovolje, skoncentrišem se na posao i radim. Nema ko nam ne priđe, srećemo ljude, svi nas prepoznaju, javljaju se njegove kolege i drugari, sa svih strana. Tako znamo koliko je bio voljen i poštovan – objašnjava neutješna majka.
Kako ističe, podrška od svih ljudi im znači. Majka navodi da je Nikola volio prirodu, rijeku, te da je dosta vremena provodio na Drini.
-Kod strica je često sređivao vikendicu, jedan od komšija je to vidio i zamolio ga za pomoć. Dao je Nikoli ključ svoje vikendice i rekao mu da je njegova kad god mu zatreba. Poslije smrti smo pronašli taj ključ i pozvali smo čovjeka da mu vratimo. On je rekao: ‘Ne, to je Nikolin ključ, ja sam to njemu dao’ i onda je počeo da plače. Bio je na sahrani, često dođe na groblje i obiđe nas – priča Ljiljana.
Porodicu održavaju uspomene koje imaju na Nikolu
-Ostale su nam samo uspomene. Uveče sjedimo sami i pričamo o njemu. Prije nego što legnem, prvo njegovoj slici poželim laku noć, stoji mi pored kreveta. Volio je dvorište i cvijeće, volio je ljude. Njegova bivša djevojka nam se stalno javlja i pita kako smo. Komšije su ga voljele, svi tuguju za njim još uvijek. Odemo na groblje i gledamo spomenik i ne vjerujemo šta nas je snašlo. Pitaju nas često ljudi da li nam treba nešto. Treba nam naš Nikola, a njega nam ništa neće vratiti. Unuka naša, od kćerke dijete, posebno je bila vezana za ujaka. Stalno pita gdje joj je ujak i zašto se već jednom ne probudi. Nama se srce kida zbog toga. Posljednji put kada je bila rekla je: ‘Ja imam dvojicu tata, mog i ujka Nidžu – kaže neutješna majka.
Nakon ubistva Nikole Krsmanovića u Loznici je proglašen Dan žalosti, a u svom rodnom mjestu Dragincu dobio je i ulicu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu