I mi smo ljudi, i normalno je da se plašimo – poručuju ljekari koji su preležali koronu.
Upravo oni najbolje znaju koliko je tok kovida nepredvidiv i da zdravstveno stanje oboljelog, za samo nekoliko sati, iz stabilnog može da preraste u kritično.
Kako naglašavaju za Srpskainfo, sve vrijeme su nosili maske i poštovali ostale mjere prevencije, ali ih opaka zaraza nije zaobišla.
Dakle, nema privilegovanih!
U bolnici su sati dugi kao dani
Dr Đorđe Veljović, anesteziolog u Univerzitetskoj bolnici Foča
Dok sam ležao u UKC RS, gdje sam iz fočanske bolnice pebačen zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, svašta mi je prolazilo kroz glavu, malo šta dobro…
Gledam kroz staklo u susjednu sobu, a tamo svi pacijenti na mehaničkoj ventilaciji, sedirani. Razmišljam – da li sam, možda, ja sljedeći, da li ću se uopšte živ vratiti kući… Sat dug kao dan, dan kao godina… A kad sam sa Klinike intenzivne medicine prebačen na Kliniku za infektivne bolesti u UKC RS, kao da sam se ponovo rodio…
Sve je krenulo u petak, 3. jula, sa nekim grebuckanjem i bolom u grlu. Sutradan su me stigli malaksalost i umor. Nisam imao temperaturu i kašljao, a čulo mirisa i ukusa nikada nisam izgubio.
Već u nedjelju uveče temperatura ide do 38 stepeni, u ponedjeljak simptomi još intenzivniji, temperatura do 39 stepeni. Radim brzi test, pozitivan. U utorak slikam pluća i saopštavaju mi da imam obostranu upalu. Zbog simptoma, koji ne jenjavaju, u srijedu sam primljen u fočansku bolnicu.
U petak dolazi do pogoršanja kliničke slike, temperatura skače preko 39 stepeni, malaksalost je još izraženija, gubim apetit. U subotu je bilo još gore, a noć na nedjelju skoro nikako nisam spavao. U nedjelju saturacija pada na 88 procenata, pa me priključuju na kiseonik. Opet radim nalaze i RTG pluća, a rezultati pokazuju pogoršanje u svim parametrima.
U nedjelju sam transportovan sanitetskim vozilom u UKC RS. Na Klinici intenzivne medicine za nehirurške grane bio sam do utorka, odakle me prebacuju na Kliniku za infektivne bolesti. Bio sam na nekom nižem protoku kiseonika, slomljen, nisam mogao da ustanem iz kreveta. Apetit nikako nisam imao, nisam mogao da ustanem ni do toaleta.
Po dolasku na Kliniku za infektivne bolesti još dva dana sam bio na kiseoniku, a stanje je, uz terapiju koju sam primao, krenulo nabolje.
Uz dogovor sa kolegama iz Banjaluke, vratili su me u fočansku bolnicu, gdje sam još pet-šest dana ležao na kovid odjeljenju. Osam dana nakon mog najgoreg dana i transporta za Banjaluku, kontrolni snimak pluća je bio u značajnom poboljšanju, laboratorijski nalazi su se normalizovali. Osećao sam se odlično, vratio mi se apetit, nisam bio na kiseoniku i otpustili su me kući.
Nakon mjesec dana izolacije i oporavka, vratio sam se na posao.
Nikad ne znate na koju stranu će otići klinička slika, da li ka ozdravljenju ili pogoršanju. Ovdje nema pravila, čak ni kod mladih i zdravih ljudi.
Kovid s pravom zovu tihi ubica
Dr Dmitar Travar, načelnik Klinike za bolesti uha, grla i nosa UKC RS
Tokom bolničkog liječenja imao sam priliku da vidim pacijente s veoma teškim kliničkim slikama, otežanim disanjem, koji su na kiseoniku, koji zbog gubitka apetita odbijaju hranu. Radi se o vrlo ozbiljnoj bolesti, koju s pravom zovu tihi ubica.
Kod mene je sve počelo u popodnevnim satima u petak, 11. septembra, osjećajem malaksalosti i povišenom temperaturom koja se kretala do 37,2 C. Pomislio sam da bi mogla biti korona, pa sam u subotu otišao na testiranje. Rezultat je bio negativan. Tokom vikenda sam isto imao povišenu temperaturu, bolove u mišićima, blaži gubitak apetita, ali bez gušenja i kašlja. Temperatura nije išla preko 37,5 C. U ponedjeljak uradim PCR, rezultat opet negativan. U narednih pet-šest dana pojavljuje se i kašalj, a temperatura počinje da prelazi 38 stepeni Celzijusa. Ponovo konsultujem kolege na Klinici za infektivne bolesti i uradim brzi test, koji je bio pozitivan. Snimak pluća pokazuje početnu upalu na oba plućna krila, kašalj se pojačava, nastupa blago gušenje. Primljen sam u bolnicu, i sve polako kreće nabolje. Četvrti dan dočekujem bez temperature, i počinjem bolje da se osjećam. Peti dan bolničkog liječenja sam bio bez tegoba, uz neki blaži kašalj, a šesti sam izašao iz bolnice sa gotovo urednim RTG snimkom pluća. I dalje sma bio malaksao i sa blagim kašljem, ali bez temperature.
Oporavak nakon izlaska iz bolnice trajao je nekih 15 dana. Čovjek i dalje osjeća umor, bez kondicije je, lako se zamara.
Na sreću, u porodici niko nije bio pozitivan, iako sam pet dana bio kući, s dva negativna testa i nisam se striktno pridržavao mjera, računajući da nemam koronu.
Ne znam kako sam se zarazio, ali pretpostavljam da je presudan bio kontakt s inficiranim pacijentom. Zbog specifičnosti ORL pregleda, pacijent mora biti bez maske, a pregledavamo gornje respiratorne puteve, koji su uglavnom izvori infekcije. Nosio sam masku, nisam bio na javnim mjestima, izbjegavao sam gužve, ali me zaraza nije mimoišla. U ovoj priči nema privilegovanih.
Pozitivan test na koronu izazvao je strah
Dr Daliborka Ješurić, oftalmolog u Bolnici „Sveti Vračevi“ Bijeljina
Od početka epidemije bila sam svjesna rizika od zaraze korona virusom, prvenstveno zbog posla kojim se bavim. Iako sam očekivala da ću se, vjerovatno, zaraziti u nekom momentu, trenutak kada su mi saopštili da sam pozitivna probudio je određen strah za moje i zdravlje moje porodice. Mjesecima unazad pridržavala sam se svih propisanih mjera i zaista ne znam gdje sam mogla da se zarazim.
Prvi simptomi su se javili 22. oktobra, u vidu povišene tjelesne temperature i malaksalosti. Urađen je brzi test koji je bio pozitivan, a PCR je potvrdio koronu. Klinička slika je, na sreću, bila lakša – blago povišena temperatura, malaksalost, bolovi u mišićima, kasnije se javio suvi kašalj. Retestirana sam 7. novembra, rezultat je bio negativan i vratila sam se svojim svakodnevnim obavezama.
Za razliku od mene, moj otac je imao težu kliničku sliku, obostranu upalu pluća. Na njegovom primjeru sam vidjela da ova bolest uopšte nije bezazlena. Sveopšte stanje mu je bilo loše. Najviše me je brinula visoka temperatura, koja je trajala danima, išla i do 40 stepeni i koja se jako teško obarala. Oca sam liječila kod kuće, koliko je to bilo moguće, a zatim je otišao u bolnicu. U tim momentima sam bila veoma zabrinuta, jer iako smo ljekari, mi smo i ljudska bića i naravno da se plašimo.
Dok radim, korisim masku, nekada i dvije, ali to, očigledno, nije bila garancija da se neću zaraziti. Ali, sigurno me je zaštitila od veće koncentracije virusa i samim tim olakšala kliničku sliku.
Podsjetila bih da je jedna od prvih žrtava kovida 19 u Kini bio upravo oftalmolog. Više smo izloženi virusima, jer naši pregledi podrazumijevaju jako blizak kontakt s pacijentom. Međutim, odabrala sam ovaj poziv i prihvatila rizik koji on donosi. Zato sam spremna da se borim, zajedno sa svojim kolegama, za zdravlje svakog pacijenta.
Maska je spriječila gori scenario
Dr Siniša Maksimović, hirurg-onkolog u Bolnici „Sveti Vračevi“ Bijeljina
Bio sam revnosan u nošenju maske, čak i ljetos kada je epidemiološka situacija bila daleko povoljnija. Tada sam bio među rijetkima, da ne kažem jedini, koji su na ulici imali masku na licu. Bilo je i proslava i susreta, ali nisam nigdje išao. Ipak, korona me nije mimoišla…
Činjenica je da su zdravstveni radnici jako izloženi virusu, a iz vlastitog iskustva zaključio sam da stepen infekcije zavisi od kontinuiteta izloženosti i koncentracije virusa kojim se zarazite. Maska je tu, zaista, od krucijalne važnosti. Barijera je da ne dobijete veliku količinu virusa, koja može da napravi tešku kliničku sliku.
Bez obzira na to što sam imao blagu kliničku sliku, virus je veoma ozbiljan i opasan, a oboljevaju i umiru i mladi ljudi.
Kod mene je sve bilo u redu do 26. oktobra, kada sam bio dežurni. Tada nisam imao nikakvih tegoba. Izašao sam iz dežure naredni dan, a uveče sam osjetio jezu i drhtavicu. Tokom noći sam se preznojio. Ujutru nisam otišao na posao, nego smo supruga i ja otišli da se testiramo. Kod mene je potvrđena korona. Poslije nisam imao visoku temperaturu niti sam kašljao, a sve je ličilo na blagu prehladu. Zato i pretpostavljam da je maska nešto što nas štiti.
Ni danas ne znam kako sam se i gdje zarazio. Pretpostavljam da se to desilo na radnom mjestu, jer privatno zaista nisam imao nikakvih rizičnih kontakata, niti sam koga zarazio dok sam bio pozitivan na koronu. Retestiran sam 9. novembra i rezultat je bio negativan.
Ne odlažite odlazak ljekaru
Dr Mito Velimirović, specijalista maksilofacijalne hirurgije u Bolnici „Sveti Vračevi“ Bijeljina
Ne znam gdje sam se zarazio, mogu samo da nagađam. Nosio sam masku i na poslu, izbjegavao veća druženja, ali eto, nisam izbjegao virus. Niko nije pošteđen i stoprocentno zaštićen. Na sreću, nisam zarazio nikoga iz svog okruženja.
Tegobe su se javile iznenada, dobio sam temperaturu i uhvatila me neka malaksalost. To je bilo u subotu, 24 oktobra, a isti dan sam se javio ljekaru. Uređen je brzi test, koji je pokazao da sam pozitivan, pa je uzet i bris za PCR, koji je potvrdio da imam koronu. U ponedjeljak i utorak nisam imao značajnih simptoma i bolje sam se osjećao. Mislio sam da će se na tome završiti.
Međutim, u srijedu su se simptomi opet intenzivirali, u vidu povišene temperature, malaksalosti, slabosti, a počeo sam i da kašljem. Urađen je RTG grudnog koša. Sve je bilo u granicama normale, a krvna slika je ukazivala na virozu. U subotu je urađen novi RTG, a s desne strane pluća uočena je sjenka, što je znak upale pluća. Ljekari su mi promijenili antibiotike, i poslije dva-tri dana osjećao sam se bolje. Kašalj se smanjio, a temperatura je prestala za koji dan.
Retestiranje je pokazalo da sam negativan.
Preporučio bih ljudima da ne ignorišu simptome i da ne odlažu odlazak ljekaru. Jer, kad oboljeli na vrijeme dobije terapiju šansa za sprečavanje komplikacija je veća.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu