Šeki Turković je jednom prilikom objasnio kako je ušao u muzičke vode, a otkrio i da je u jednom trenutku napustio sve i preselio se u Ameriku.
– Zaposlio sam se u građevinskoj firmi “Hidrotehnika”, tako se zvala. Nije bilo loše. Kopaš kanale, miješaš malter, plata redovna, živjeli smo u samačkom hotelu i bio sam svoj čovjek. E, tu sam počeo pomalo da pjevam… Znali su ljudi da lijepo pjevam, ali do tada sam pjevao samo na priredbama u školi, ništa, da kažem, ozbiljno, važno… Jedno veče smo otišli u neku prčvaru kod Cvetkove pijace i malo smo slušali muziku. Znaš kako, građevinci, fizikalci završe posao i gdje će nego u kafanu. Tu smo dolazili često. I navalilo društvo to neko veče da im pjevam i samo ponavljaju: “Aj ti da da otpjevaš dvije-tri pesme, ajde, ajde!” Bilo nas četvorica za stolom i na kraju se dogovorimo – ajde da pjevam! Pozovemo šefa orkestra, pitamo ga je l’ može, a on kaže: može, ali jedna pjesma je tri hiljade! Pazi, da mi platimo pa mogu da pjevam! Skupimo ti mi dvanaest hiljada i ustanem ja da pjevam. Otpjevam te četiri pjesme, kad ono – gosti mi ne daju da siđem sa bine, traže još! Prilazi mi šef orkestra i pita me, na jekavici, to sam dobro zapamtio, gdje inače pjevam. Pogledam ga i kažem, nigdje. Nigdje? Bilo mu čudno. Nastavlja on da se raspituje odakle sam, gdje radim, šta radim… Odgovaram da radim u građevinskoj firmi, kopam kanale, miješam malter i vozim kolica. Hoćete li, kaže, da pjevate? Što da neću – ispričao je Šeki.
– Tad smo kanale kopali u Mirijevu, bio je maj, sjećam se kao danas: rodile trešnje u Mirijevu, mi beremo, jedemo, krademo, a seljaci nas jure! I odem ti ja taj jedan dan u maju, po savjetu tog šefa orkestra, u udruženje “Melos”. Uzmem lijepo bolovanje i odem da polažem audiciju. I položim! I pazi sad ti ovo! Dobio sam diplomu da sam – kvalifikovani pjevač! Ne KV kopač kanala, nego KV pjevač! Čovjek s diplomom – govori Turković.
Kako je ispričao, njegova karijera je išla dobro sve do rata.
– Radilo se dobro. I onda je došao prokleti rat… Htio sam da bacim mikrofon i da više nikad u životu ne pjevam! Odvratno je sve to bilo. Pazi sad, u Bosni me neće, u Hrvatskoj takođe, u Srbiji… U Srbiji pjevam samo svadbe po okolini Požarevca, niko neće nekog ko se zove Šeki Turković. Zahvaljujući supruzi, to ipak nisam uradio. Ona mi nije dala da odustanem. Pojaviše se, srećom, romske svadbe u Italiji devedesetih. To je bilo naporno, ali bilo je para. Pa, ljudi, ja sam kupio stan od 150.000 maraka na Dušanovcu! I dan-danas živim u njemu. Para svakog vikenda, ali radiš s neljudima. Pazi, u orkestru samo kradu, ne mogu da ti opišem kako i koliko, ali svaki vikend dođeš sa 7.000 maraka u džepu. Al’ ostaneš bez grla. Dođeš, zaspiš u sedam ujutro, eto ti njih na recepciji! Viču: “Muzika, aj izlazi, došli gosti!” I ti izađeš… Tri godine sam pjevao to tamo i rekao – hvala lijepo. U tom periodu je došla i pjesma “Posljednji boem”. Pokojni Novica mi je napravio pjesmu za sva vremena – rekao je on.
Preselio se u Ameriku
Šeki je ispričao i kako je došlo do toga da živi u Americi.
– U Ameriku sam otišao 2001. godine. Jedan kolega me je zvao da pjevam Novu godinu u Mičigenu. Imao sam njihovu radnu vizu i nije bilo problema. Odem ti ja na tu Novu godinu, pa napravim turneju od tri mjeseca. Završim sve i tražim odmah da platim taksu, jer oni te prate. Niko te ne pita koliko si zaradio, nego da li si platio taksu. Deset godina sam je plaćao. Toliko sam proveo u Americi. Tamo sam započeo život. Vozio sam kombi, lijekove i pakete, i pomalo pjevušio – naveo je on.
Tada je otkrio i da je u Americi radio kao dostavljač, a da se u Srbiju vratio u nadi da će ponovo pjevati.
– Došao sam u Srbiju jer sam mislio da ću se ovdje ubiti od posla u julu, avgustu i septembru, malo tezgice, malo vašari. Međutim, sve je otkazano. Estrada je poginula, mi smo poginuli. Jadni smo mi. Ja sam ovdje kao u penziji, imam 23.000 dinara. Imam 67 godina, preko 40 godina radnog staža – rekao je on.
Imao moždani udar
– Snimio sam sad dvije pjesme. Ima posla, pjeva se svuda. Imam i ovdje penziju. Nisam se vratio što sam tamo propao, to su samo glasine. Vidi me, ja sam sad u najvećoj snazi. Ne mogu da pjevam kao onda, jer sam imao moždani udar, ali nastupam. U Americi sam doživio moždani udar, a ništa osjetio nisam. Dođem kući i da uhvatim tanjir, on ispadne; čaša isto. Odem u bolnicu, kad ono teški moždani udar. Ali sad je sve kako treba. Treba da se čuvam, ali šta ću – ispričao je Turković, piše Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu